determined dissenter

Kao i svakog blaženog petka,meni inače omiljenog dana u tjednu,danas smo imali pet sati...prva dva sata matematika,a zadnji sat je bila kemija...mrzim kemiju...ustvari,mrzim sve predmete u kojima se mora računati...za to sam totalni antitalent...što se tiče baš kemije,kome to treba u životu...to mi neće trebati za 10 godina...iako ne znam što ću raditi i gdje ću biti za 10 godina...samo se nadam da neću završiti u nekom uredu...ali sigurno se neću baviti ijednim poslom u kojem se računa...ja i najjednostavnije računice računam na kalkulator jer mi se ne da u glavi ih izračunati...ali dosta sad o tome...
Odlučila sam izložiti na blogu jednu od svojih pjesama...doduše,imam samo dvije (na hrvatskom,ostale su sve na engleskom)ali što je zanimljivo,onu koju ću izložiti sam napisala bez imalo iskustva o tome o čemu govori...sjećam se da sam ju napisala jedne večeri za vrijeme prošlih ljetnih praznika,stihovi su mi samo počeli padati na pamet...ako želite napisati pjesmu,ne smijete odabrati trenutak kad to želite učiniti...trebate pričekati trenutak u kojem će inspiracija doći vama...i ne morate pisati o onome o čemu imate iskustva...dovoljno je da se osjećate kao da imate iskustva ...:) ...pa,nadam se da će vam se svidjeti...i ned'o vam Bog da mi pokradete stihove!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

SVIJEĆA
Prije je još postojao neki trag ljubavi
Neki mali znak pažnje
Nešto što je odavalo da ti na ovom svijetu
Nešto ipak značim
A sada sam se pretvorila u prošlost
Ali tu nema tragova ljubavi
To su tragovi na nešto što jednom bilo je
Na ljubav koju sam jednom voljela
Na svijeću koja odavno više ne gori
Prekasno sam shvatih da plamen se ugasio
Grijala sam se u hladnoći
Hladnoći koja je zavladala poslije ugaslog plamena
Tada si se i ti pretvorio u tu hladnoću
Pustio si me da se nadam i da vjerujem
A u tvom srcu bila sam tek jedan lik
Lik koji si jednom poznavao
Lutka na koncu kojom si se poigravao
Kad god pružam ruke prema tebi
Ti povlačiš se u daljinu
Kad god pokušavam upaliti našu svijeću
Ti povlačiš se u tamu
Kad god ja govorim,kad god ti se obraćam
Ti povlačiš se u more tišine
Pitam se hoćeš li me se ikada sjetiti kad više me ne bude
Hoćeš li ispustiti ijednu suzu sa mnom...?
Suzu kojom bi mi poručio da ipak sve nije bilo uzalud
Da sam ipak zauzimala i najmanji kutak tvoga srca
Da sam ipak bila jedna nota,jedan ton u tvojoj melodiji
Čak i kad više me ne bude
Odozgora ću te promatrati i oči nikada sklopiti neću
Barem tada,nadam se,tugovat ćeš za mnom
Tugovati...
Ali nikada ne onako k'o što sam ja tugovala za tobom

To je sve...zasad...idem se spremati jer idem s frendicama u grad...bok!