determined dissenter

Od svih dijelova povijesti,meni je oduvijek bio najzanimljiviji 2.sv.rat. To mi je bilo toliko interesantno da sam jednom davno napisala neku ljubavnu priču smješteno u to doba,a radilo se o ljubavi jedne Židovke i njemačkog vojnika.Znam,znam,prožvakana tema,ali meni se dopala ideja o tome.
Uvijek sam smatrala da je holokaust nešto najstrašnije što se dogodilo u povijesti i zato me ljuti činjenica da još uvijek u svijetu ima nacista.Nikako mi nije jasno,niti će mi ikada biti jasno,kako ti ljudi mogu željeti pobiti neke ljude samo zato što su druge vjere.Da ih treba ubiti,zar bi ih Bog stvorio?! Gledala sam nekoliko filmova na temu holokausta i čitala sam dosta o tome jer kad sam bila pisala onu priču,morala sam kopati po podacima u vezi toga.Kad se samo sjetim što su tim jadnim ljudima radili u logorima...načini na koji su ih ubijali,načini postupanja s njima...stvarno nehumano.U mojoj školi ima klupa na kojima su neki idioti rezbarili kukaste križeve.
Njima je to samo zezancija.Neki misle da ja to shvaćam preozbiljno,a naročito me
iziritira kad mi kažu da sam zato ukočena i nemam smisla za humor.Fakat umobolno!
Ja nemam smisla za humor zato što se ne znam šaliti na račun holokausta,na račun 6 milijuna ubijenih Židova.Kad sam gledala neke filmove o tome,ja sam stvarno plakala kad sam vidjela što se tamo događalo.A to je bio tek film.Ne mogu ni zamisliti
kako li je to tek onda u stvarnosti bilo potresno.
Više nitko ne govori o tome.Ne priča se o neonacistima,koji u svojim ludim glavama imaju Hitlerove teorije i žele istrijebiti sve Židove.A kako bi tek bilo njima da Židovi,npr. odluče pobiti njih?!Ne kažem da su Židovi savršeni,jasno,svaki narod ima svojih vrlina i mana,svojih dobrih i loših ljudi,pa tako i oni,ali nitko ne zaslužuje da ga se nehumano šikanira zbog vjere,boje kože,podrijetla i sličnoga.
Tijekom godine se to spominje samo kad se obilježavaju godišnjice i dani sjećanja.
Mislim da bi se o tome trebalo više govoriti,umjesto da vlada tišina.
Nek vlada mir na svijetu (havenu šalom alehem).

MySpace Layouts

ha ha,gle budalu...ko da je na speedu...dabogda se spotaknuo i prosuo zube...

Ne znam kako mi je to sad palo na pamet,ali koliki su ustvari ocjene pokazatelji pameti?...što se tiče toga,znanje i pamet tu nisu ista stvar...znanje je nešto što smo naučili napamet,a pamet je iskustvo,instinkt,stav...jer za učenje su potrebne samo volja i koncentracija,a to nije pamet...netko može imati sve petice u imeniku,a u životu je možda nespretan,nesnalažljiv i,oprostite na izrazu,jednostavno glup...mada se može dogoditi i da je netko sa svim tim peticama
stvarno mudar i pametan...tu su i oni prosječni učenici koje će još neka veća budala nazvati budalama zbog toga što možda nisu štreberi...ali ti ljudi su možda u stvarnosti snalažljivi,mudri i dobre su osobe...jasno,isto se tako može dogoditi da su ti ljudi upravo toliko bistri kakve su im i ocjene,ali to nije nužno tako...ponekad se zna dogoditi da ljudi postanu vrhunski majstori u nekom zanimanju iz kojeg su predmeta imali i ne baš Bog-zna-kakve ocjene...prisjetimo se samo Einsteina...jeste li
znali da je on imao dvojku iz fizike?...a eto,jedan je od najpoznatijih fizičara ikada...
meni se 100% neće dogoditi da postanem matematičarka ili fizičarka,jer,to su predmeti s kojima se najviše mučim,a ni kemija mi baš nije draga...uostalom,te me stvari ni ne zanimaju...samo kažem da su ocjene precijenjene brojke...zapravo,to je ono što jesu...samo brojke...same nule...u školovanju su iznimno važne jer zahvaljujući njima postižemo određeni uspjeh (ili neuspjeh) i omogućujemo si daljne školovanje...najviše glavobolja zadaju kad treba skupljati bodove za srednju...kad vidimo da netko ima sve divne i krasne ocjene,svi ćemo pomisliti kako je to dijete pametno...aha,vraga,a možda je ustvari toliko smotano,bedasto i možda uopće ne razlikuje lijevo i desno...a kad vidimo kako netko ima neke manje bajne ocjene,svi će se sažaliti nad njima kako su to jadna djeca...a možda su zapravo pametniji od svih onih odlikaša skupa...doduše,nije uvijek tako,kao što sam to već spomenula...kad jednog dana netko postigne veliki uspjeh i postane cijenjen i poštovan među svima,uopće neće biti bitno kakve je ta osoba ocjene imala u srednjoj i osnovnoj...
gledat će se samo na to što je postigla u budućnosti,tj.na taj uspjeh koji je postigla...a još će se manje pozornosti obraćati na nekoga tko je bio odlikaš,a sad jedva spaja kraj s krajem u životu...ocjene možda jesu važne za upis u srednju,
za konačni uspjeh,za prolaz na testovima i ispitima...ali je li to stvarno pamet?
Kad smo već kod toga,sve nam je bliže kraj praznika... :( Zato,dok još možete,iskoristite posljednje trenutke uživancije i slobode!

myspace layout

MySpace Layouts

...if you do,it will make you blue...tho' I'd be ANGRY!!!

Ja osobno smatram kako je odjeća bitan dio čovjekovog imidža,pa čak i karaktera...
kod nekih ljudi se preko načina na koji se odijevaju da zaključiti i kakvu muziku slušaju...zavisi o kakvoj je glazbi riječ,eventualno se tu i tamo kod nekih može i pretpostaviti kakve stavove o nečemu imaju...i eto,već samo preko tih krpica toliko možemo otkriti o čovjeku...
Preko odjeće se,dakle,mogu izraziti i svoji neki stavovi...npr.,one majice i ostali komadi odjeće s natpisima dosta toga kažu...ako netko nosi majicu sa likom nekog benda,sigurno nećemo zaključiti da taj bend mrze...osim ako na majici ne piše ''I hate...> ime benda <... ''ako majica nosi neku političku poruku,zna se kakvo mišljenje ta određena osobica ima o politici...svakakvih još natpisa može biti...ako su duhoviti i štosni natpisi,osobica će privući time pažnju...i već znamo da je duhovita i da voli privući pažnju nekim detaljem...ne moraju poruke biti samo na majicama...
ima puno zanimljivih porukica i natpisa na bedževima...i onda budale tvrde da su bedževi rezervirani samo za punkere...a što je s onim bedžem na kojem piše ''Ja volim narodnjake'' ?...kako punkerski...
Neki se ljudi i ne ističu svojim načinom odijevanja...i iz toga se može štošta zaključiti...očito je da i ne pridaju previše važnosti načinu odijevanja i da po njima odjeća NE čini čovjeka...ali i samim time što kroz odjeću vidimo da čovjek misli kako odjeća NE čini čovjeka,odjeća je od toga učinila čovjeka...
Dakle,odjeća definitivno ČINI čovjeka... slažete li se?

Ovo nema veze s temom,ali je smiješno...i zašto sad potamaniti sve te mudre ptičice? =)

MySpace Layouts

Negdje sam pročitala da djeca u ranom djetinjstvu imaju još neka sjećanja na prošli život koja se najčešće javljaju kroz snove...ne bih znala jel to točno...ne sjećam se da li sam se ja u tom razdoblju ičega sjećala...ali sjećam se,dok sam bila mala,da sam usnula jedan vrlo čudan san...i danas ga vrlo jasno pamtim...imam još uvijek u glavi tu istu sliku koju sam sanjala...to je jedan od najčudnijih snova koje sam ikada usnula,a sanjala sam svakakve stvari...da ne spominjem da su mi snovi ponekad crno-bijeli ili nijemi (ako znate značenje takvih snova,molim,pojasnite)... dakle,u snu je pozadina bila sva bijela i svijetla...ja sam stajala tamo u nekom kutku, a usred te svijetle pozadine se pojavio Isus (!!!),onakav kakvim sam ga oduvijek zamišljala i viđala po vjerskim štivima...u dugoj bijeloj haljini,duge smeđe kose i s bradom...pružao mi je ruku i govorio mi da dođem,ali ja nisam htjela...i odonda se uvijek pitam što bi bilo da sam pristala...bih li umrla?Je li to neka vrsta sjećanja,poruke ili šta?Štogod bilo,spooky...
Kao što ste to dosad i vjerojatno zaključili,vjerujem u reinkarnaciju,iako se Katolička crkva tome protivi,a ja sam katolkinja...ali ne vjerujem u one gluposti da si u prošlom životu možda bio biljka,riba,kamen ili slično...vjerujem da smo u svakom životu bili ljudsko biće,muško ili žensko...na jednoj web-stranici su mi rekli prema datumu rođenja kad sam,gdje i kako živjela...moram reći da i nisam bila zadovoljna onime što sam pročitala iako me to dobro nasmijalo...naime,rekli su da sam živjela u 19.st. na Islandu,da sam bila žensko,da sam prodavala ribu,ali sam bila sirotinja jer sam svaku ribu zapila (?! - da,da,smijte se,smijte...),zbog čega nikada nisam ni imala djece...ali sam imala muža...nije pisalo kako sam umrla,ali koliko me pamćenje služi,umrla sam u 50-ima ili 60-ima godinama svog života...ali ono zbog čega mislim da to nije istinito je činjenica da bi onda svim ljudima koji su rođeni na isti datum ispalo isto...pazite ovo,npr.jedan moj frend je rođen 13.-og svibnja,a ja 11.-og i ispada nam isto...ko i jednim mojim frendicama kojima su datumi udaljeni (4.,19.,isti mjesec)... ali bilo je nekih pomalo zastrašujućih zanimljivosti...npr. u prošlom životu se moja baka kao utopila...u ovom se boji vode i zato nikada nije naučila plivati...djed je bio poginuo kad ga je konj odgurnuo ili tak neš...u ovom životu ne voli konje...scary,ha?
Pročitala sam isto negdje da kad čovjek umre,reinkarnira se opet za sto godina,a ako se ubije,onda odmah...u to ne vjerujem...ne vjerujem da postoji tako određeno vrijme za reinkarnaciju...mislim da mogu u međuvremenu proći stoljeća,godine,itd. ... onda bi se svi mogli smjesta poubijati da se opet rode (da vam nije slučajno palo na pamet...) ...
Vjerujem i da paralelno s nama postoji svijet nevidljivih bića koja i ne vidimo i oni svakodnevno žive oko nas...tako nevidljivi...nepoznati...u šta ja sve vjerujem...=)
A vi?Vjerujete li i vi u to?

Kao i svakog blaženog petka,meni inače omiljenog dana u tjednu,danas smo imali pet sati...prva dva sata matematika,a zadnji sat je bila kemija...mrzim kemiju...ustvari,mrzim sve predmete u kojima se mora računati...za to sam totalni antitalent...što se tiče baš kemije,kome to treba u životu...to mi neće trebati za 10 godina...iako ne znam što ću raditi i gdje ću biti za 10 godina...samo se nadam da neću završiti u nekom uredu...ali sigurno se neću baviti ijednim poslom u kojem se računa...ja i najjednostavnije računice računam na kalkulator jer mi se ne da u glavi ih izračunati...ali dosta sad o tome...
Odlučila sam izložiti na blogu jednu od svojih pjesama...doduše,imam samo dvije (na hrvatskom,ostale su sve na engleskom)ali što je zanimljivo,onu koju ću izložiti sam napisala bez imalo iskustva o tome o čemu govori...sjećam se da sam ju napisala jedne večeri za vrijeme prošlih ljetnih praznika,stihovi su mi samo počeli padati na pamet...ako želite napisati pjesmu,ne smijete odabrati trenutak kad to želite učiniti...trebate pričekati trenutak u kojem će inspiracija doći vama...i ne morate pisati o onome o čemu imate iskustva...dovoljno je da se osjećate kao da imate iskustva ...:) ...pa,nadam se da će vam se svidjeti...i ned'o vam Bog da mi pokradete stihove!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

SVIJEĆA
Prije je još postojao neki trag ljubavi
Neki mali znak pažnje
Nešto što je odavalo da ti na ovom svijetu
Nešto ipak značim
A sada sam se pretvorila u prošlost
Ali tu nema tragova ljubavi
To su tragovi na nešto što jednom bilo je
Na ljubav koju sam jednom voljela
Na svijeću koja odavno više ne gori
Prekasno sam shvatih da plamen se ugasio
Grijala sam se u hladnoći
Hladnoći koja je zavladala poslije ugaslog plamena
Tada si se i ti pretvorio u tu hladnoću
Pustio si me da se nadam i da vjerujem
A u tvom srcu bila sam tek jedan lik
Lik koji si jednom poznavao
Lutka na koncu kojom si se poigravao
Kad god pružam ruke prema tebi
Ti povlačiš se u daljinu
Kad god pokušavam upaliti našu svijeću
Ti povlačiš se u tamu
Kad god ja govorim,kad god ti se obraćam
Ti povlačiš se u more tišine
Pitam se hoćeš li me se ikada sjetiti kad više me ne bude
Hoćeš li ispustiti ijednu suzu sa mnom...?
Suzu kojom bi mi poručio da ipak sve nije bilo uzalud
Da sam ipak zauzimala i najmanji kutak tvoga srca
Da sam ipak bila jedna nota,jedan ton u tvojoj melodiji
Čak i kad više me ne bude
Odozgora ću te promatrati i oči nikada sklopiti neću
Barem tada,nadam se,tugovat ćeš za mnom
Tugovati...
Ali nikada ne onako k'o što sam ja tugovala za tobom

To je sve...zasad...idem se spremati jer idem s frendicama u grad...bok!

Cijelo vrijeme jedva čekam da napravim blog,a onda nemam pojma o čemu da pišem...Zanimljivo kako inspiracija nestane uvijek u krivom trenutku...prvo sam tri dana smišljala korisničko ime i lozinku...sad sam ih zaboravila...i inače sam senilna,
što je zabrinjavajuće,ali i smiješno...kad sam birala dizajn,nikako nisam mogla naći jedan super crno-bijeli koji sam vidjela na nečijem blogu...ovaj je još među svima bio najbolji...a sada malo o svijetu oko mene...strašan svijet...na svakom koraku pronalazim nešto čemu bih mogla prigovoriti...a tek ljudi...u mojoj školi su stravični...osim nekih...evo kakvi su moji odnosi s njima...pola škole me mrzi...uključujući i neke bivše osmaše...to treba biti genijalan da te zamrze oni koji u tu školu više i ne idu...druga polovica je puna ljudi s kojima sam si ok ili me ne poznaju...ili sam si ok s njima,ali me ustvari i ne poznaju...što se tiče prve polovice,to je zato što uvijek govorim sve što mislim...zato i stalno upadam u neke nevolje...ali ja i dalje govorim sve što mislim jer mi je to navika i bez obzira što govorila,na neki način uživam u tome...ovo je nekako ispalo predugačko i premonotono...valjda će se naći netko kome će se blog svidjet...ionako mi je ovo prvi post,moralo je ispasti grozno...a nisam si ni ovakav dizajn baš zamišljala... blog mi je koma!!!!!!!!!