utorak, 23.09.2008.
Intermezzo - Sarah Palin
Baš jutros vozim se na posao i slušam VOA na Stojedinici. U žiži interesa opet je Sarah Palin, kao što se u posljednje vrijeme ustalilo u ogromnom broju službenih i neslužbenih medija.
Zanimljiva je to stvar...
Dakle, suma sumarum: pričaju o tome kako je kandidatura Sarah Palin za podpredsjedničko mjesto na republikanskoj strani uz senatora McCaina ne dvosjekli mač za interese koji bi se uvjetno mogli nazvati "ženskim pitanjima" već čista iluzija kojom će žene s tendencijom gemeinschafta odabrati, platiti i zabiti si nož u leđa i još pritom misliti kako su povoljno poslovale. Svatko tko u svojem životu može odvojiti 3 i po sekunde kontinuiranog vremena za razmišljanje može to vidjeti i s time se složiti.
A što se to usvari može u te 3,5 sekunde smisliti da opravda ovakvo stajalište?
Pa eto, 3 i po' sekunde su vam dovoljne da vidite da ne razmišljamo niti ne razgovaramo o Sarah Palin podpredsjednici, već o Sarah Palin ženi. Može se vidjeti da se od nje ne očekuje jasan i koristan plan i politika, već politika "koja ima sluha za ženska pitanja". Žene bi trebale glasati za taj tandem jer je žena, zaposlene majke jer je zaposlena majka, majke djeteta s posebnim potrebama jer je majka djeteta s posebnim potrebama, žene u poziciji moći jer je žena u poziciji moći (što god mislili da to znači) i tako unedogled - svatko tko sebe može identificirati s njenom personom trebao bi glasati za nju jer se može identificirati sa nekim njenim aspektom. Za te se, dakle, 3 i po' sekunde vidi fundamentalna pogreška preopterećenog, nezainteresiranog, površnog birača, kakav malo tko danas nije:
Ne bira se prijateljica, kompanjonka ili cura, bira se podpredsjednica jedne od najmoćnijih država na planeti, netko čije će akcije i čija će politika određivati stanje stvari, ne za naša petkovna ispijanja kave, nego za državne i međudržavne odnose - akcije koje će vediti i oblačiti ekonomijom, legislaturom, ljudskim pravima, obrazovanjem - a mi pričamo o njenim sekundarnim spolnim oznakama i tražimo prisličnicu za porniće?!
petak, 19.09.2008.
"Candy is dandy but liquor is quicker."*
Što je to (Tko je to) feminist(ica)?
Imam riječnik, Google i Wikipedia (GIYF, WIYF) su mi prijatelji pa ne gubite vrijeme na kopiranje i lijepljenje definicija. Definicija nije ono što pitam.
*Ogden Nash - Reflections on Ice-Breaking
utorak, 16.09.2008.
The trick is to keep breathing
ponedjeljak, 15.09.2008.
Istina Trenutka
Vidim, odmah ste skužili da ima u ovom pitanju više nego se vidi na prvi pogled: to je toliko pitanje "ispravnosti" (stupnja moralnog razvoja) koliko i pitanje osobnih vrijednosti i naše pretpostavke da su nam vrijednosti podudarne (konsenzusa).
Kao i vrlo često kad objavim post u obliku otvorenog pitanja, šetnjom kroz komentare može se primjetiti divna raznolikost; vatromet ljudskosti koji nas spaja i razdvaja. Svjesna sam preselekcioniranosti svoje publike i ne bih se ni u najluđim snovima mogla zabuniti i razmišljati o vama kao o "presjeku opće populacije".
Ono što nemušto pokušavam reći je:
"Hvala! Zadivljena sam i počašćena što dijelite svoja razmišljanja samnom".
A sad dosta ljigavoće, vratimo se natrag na postavljeno pitanje:
Ne znam što je gore: da otkriješ da te supružnik vara ili činjenica da to radi igrajući se konja s drugom osobom?
Digresija:
Nova TV ima novi budalasti kviz "Trenutak Istine", koji će, nesumnjivo, privući mnoge znatiželjnike. To je zabavna (?!) emisija u kojoj ljudi govore ISTINU za pare. Nevjerovatnog li koncepta!! Toga nam treba još! Ono što nam najviše treba u toj kaljuži tužnog mišmaša je da svojim očima vidimo i svojim ušima čujemo koliko je moguće stvari ne znati o svom - ne bližnjem, nego najbližnjijem! Maksimum bodova u obliku kuna treba dobiti onaj tko će naciji zorno dokazati da su sve njegove međuljudske relacije temeljene na čistoj, nepatvorenoj laži - jer njegovi bližnji neće znati niti jednu od istina kojima će ih sudionik; suprug(a)i prijatelj(ica), u emisiji počastiti, ma koliko one bile nešto što su kroz eone vremena provedene zajedno već odavno trebali doznati da nisu bili, baš navlas kao i njihov sudrug, orijentirani na laž i iluziju od koje će stvoriti zajednički život. Korisno do bola. Mentalna higijena u svom najljepšem obliku.
Kraj digresije.
Što se tiče ispravnosti, na to je pitanje lako odgovoriti, što nam je i demonstrirala NaN: ako je problem prevara, onda je svejedno što je radio. Nije moguće "malo prevariti" kao ni srednje, 3/4inski ili "puno". Prevara ili je ili nije. Bez obzira što je pritom radio. I to je pitanje, koje svatko može odgovoriti samo za sebe, ne i za drugoga - jer se definicija "prevare" od osobe do osobe može uvelike razlikovati - i to nas dovodi do percipiranog konsenzusa. Mi vrlo često mislimo da postoji neka inherentna, samorazumljiva, moralnost u stvarima i da je to toliko samorazumljivo da netko drugi ne može neku stvar doživljavati drugačije. Na primjer - "Klub u kojem se odrasli ljudi igraju konja"? Ha-ha! Baš smiješno!"
Ali nije "ha-ha-baš-smiješno". Nekom je glupo, nekom tužno, nekom ukazuje na drugi problem (kao da je ovo prvi), nekom je zanimljivo, ali ne bi nikad... , a nekom je seksualno uzbuđujuće i već je....
Ono u što upadnemo kad razmišljamo o pitanju kao što je ovo naziva se "pristranost radi pogrešno procijenjenog konsenzusa" (ili ne tako džombasto u originalu: "false consensus bias"). Tendencija uz koju ćemo iz tisuću razgovora o sportu i vremenu izvući zaključak: "Baš se fino slažemo. On(a) nesumljivo dijeli moje mišljenje i o drugim, važnim stvarima, iako nikad nismo o njima pričali."
četvrtak, 11.09.2008.
Prancing pony
Gledam ja jučer "Bones" na RTL-u, epizoda "Death in the saddle". Agent Booth i dobra doktorica ćakulaju o slučaju u tijeku: ubijen je lik s konjskim fetišem; povremeno se volio obući u ormu i ponašati se kao poni i to je radio na mjestu (Pony Play Fantasy Club) gdje se sa drugim ljudima sa sličnim inetresima mogao neometano družiti. Ljubomorni poni poznanik javio je njegovoj ženi gdje je on i ona je doputovala te ga našla "usred igranja" s njegovom "jahačicom".
Opisanu situaciju Seeley komentira sa:
Ne znam što je gore: da otkriješ da te supružnik vara ili činjenica da to radi igrajući se konja s drugom osobom?
ponedjeljak, 08.09.2008.
"Kako ste vi žene glupe!"
Kad sam bila na drugoj godini faksa, prijatelj i kolega me ujutro, po dolasku na uobičajenu predpredavanjsku kavu, pozdravio riječima:
"Kako ste vi žene glupe!"
Poznata po činjenici da ne napuštam kuću bez dvije najbolje frendice, Agnozije i Aleksitimije, upitah ga o čemu je riječ. Iz bijesnog petminutnog monologa koji je uslijedio razabrah da je u autobusu, vozeći se ovamo, stajao pored ženskice koja je čitala friški Kozmo sa jednim od onih "10 savjeta kako da..." članaka i da je jedan od savjeta bio da kad idu na važan "spoj" obuku čisti veš. ("Pa kako niste glupe kad vam trebaju novine da vam kažu da obućete čiste gaće?!")
I, iako bi se moglo raspravljati kome bi češće trebalo napomenuti da je pravi trenutak za redovitu promjenu gaća došao i prošao, to je ustvari bilo izvrsna ilustracija rubrike "Kako stoje stvari".
Recimo ođe; svatko, jasno, ima pravo na svoje mišljenje, ali statistički je značajan broj ljudi koji je čitajući donji post pod naslovom "I N/A T" pomislio da je socijalna penalizacija ono što muči - mene!
Zašto?
U međuljudskoj relaciji po definiciji ima bar 2 ljuda da bi bila međuljudska. Oba ljuda od ta dva ceteris paribus imaju 50% vjerojatnost da ih muči socijalna penalizacija. Ali to je upravo stvar u pitanju - nije ceteris paribus uvjet pod kojim se to događa!
Nego što jest?
Žensko sam pa je više vjerovatno da mene muči? Ili se žalim pa je više vjerovatno da mene muči? Ili je vjerovatnije da će dečko/muž zabraniti druženje, nego cura/žena? Ili je opća pretpostavka da žene više brinu o "ne ljuljanju broda" i održavanju pozitivnijih relacija sa svijetom ("svemu svijetu ugoditi...") pa je vjerojatnije da sam ja?
Što?
petak, 05.09.2008.
Crno polje
utorak, 02.09.2008.
I N/A T
Slomljena srca, prequel i sequel
Prvo, želim zahvaliti svima koji su se nakon postpitanja o slomljenim srcima javili komentarom, chatom, mailom i ostalim modernim medijima komunikacije da pridodaju svojih 5 centi. Zaista vam velika hvala. Jasno, nakon toga bio bi red da konačno osvjetlam ime mom "Opisu bloga" desno i objavim pred Bogom i narodom međumrežja nekakvo grintanje. Tri... četiri... sad!
Scena počinje vožnjom u automobilu. Kasnoljetni dan, popodne prelazi u večer, prašina se sliježe na zagorske brege, miris svježeg stajskog gnoja objavljuje početak jesensko-predzimskih radova kad me jedna meni nemjerljivo draga osoba upita iznebuha:
"No dobro, ... koji ti je k...vasac?!"
"Kaj koji mi je? Vozim.", pokušah izvrdati.
"Zlo mi je kad te vidim tak' raspoloženu. No dobro,... malo mi je zlo i od tvoje vožnje,... ustvari puno... ali znam da kužiš o čemu pričam."
"Nije ništa.", odvratih, uz ukiseljeni smiješak broj 3, najviše što tako adhokno uspjeh uštimati.
"Vidim da nije ništa,", reče, uz razoružavajuć' pogled koji ne ostavlja mjesta nećkanju."... ništa ne proizvodi ovakve rezultate, osim u strogo kontroliranoj okolini... Što će reći da nešto jest - nešto gnjusno kao pladanj fotografija s rottena."
Naškubih nos poput čarape skorene odbačenim epitelom. "Je*ote!" isipah stres van kroz prostotu. - "Vrlo promoćurno", protisnuh kroz stisnute zube.
"Mhmmm" - reče ponosno.
"Lamentacija", rekoh.
"I?"
"Aaaa..."
"O?"
"Eeee..."
"Slušam."
Osjetih tektonski poremećaj uobičajenog funkcioniranja, nevoljnost da neugodan razgovor privedem kraju okrećući na šalu ili reducirajući je do apsurda.
"Sra*je! Ak' sad počnem neću završit' do Uskrsa."
"Pucaj."
"Srce." - rekoh.
""Slomljeno ili neiskorišteno?" pretpostavljam."
"Mhmmm."
"..."
"Znaš, ne treba čovjeku nitko drugi da bi mu slomio srce."
"Znam. Ali to obično pomaže."
"Povod, a ne razlog."
"Jasno."
"Ne razgovaramo više."
"Primjećujem."
"Uvijek se", počeh i odmah se prepravih u smjeru neposredno istinitijeg odgovora: "Još uvijek se nadam... ma nemam pojma koji k...vasac se nadam! Valjda da ću se u jednom trenutku okrenuti i da to neće biti istina."
"Ali trenutak ne dolazi."
"Jok." - rekoh.
"A kaj?"
"A je*ote - zar opet?!"
"..."
"Znaš, meni je ustvari jako teško održavati prijateljstva. Ono - upoznaš ljude,... s nekima klikneš, s nekima ne. S onima s kojima klikneš pokušavaš istražiti mogućnosti; razmjenjuješ mišljenja, ulažeš, provodiš vrijeme, radiš, gradiš, tražiš, kombiniraš, kajjaznam.... Je*ote, sve mi je jebeno teško!"
"Obrazloži."
Uši mi se zažariše od neugode: "A, ono... jako se slabo družim sa ženama. Jednostavno...hmmm... jako rijetko srećem žene s kojima imam išta zajedničko. Ja sam "problem solver" - radim s objektima, ne odnosima. S raščlambom, ne emocijama. Više "traži i uništi" nego "cmi-cma"; "...touchy feely plants and animals"..."
"Hahahahahaha... kao što i dolikuje da citiraš Woodsa u ovakvom trenutku."
"... jednostavno, rijetko s njima nalazim zajednički jezik. Rijetko s kojom mogu podijeliti interese. Ili su prekonformistične ili jednostavno...prazne. Ima ih dobrih, ne kažem da ih nema - i te su sjajne, ali su daleko, ili prezauzete, ili već nešto. Većina nije u stanju ili voljna raspravljati tri sata o zakonima termodinamike, css-u transparentnog div-a ili povećavanju međutestne pouzdanosti. I gotovo se nijedna ne trzne na spomen Sarevoka u razgovoru."
"... Pa se družiš s muškima, što povećava vjerovatnost nalaženja zajedničkih interesa i sličnih načina funkcioniranja."
"... pa se družim s muškima, da. Ali ne štima mi neki kurac u tome, također!"
"khhhhahahaha..."
"Pa čovječe...! Taman kad poznanstvo uznapreduje do točke kad imidž menađment gubi na značenju i kad se može konstruktivno raspravljati, poigravati s idejama i stvarima, rastaviti nešto da se vidi kako radi, korisno upotrijebiti zajedničke interese otkrivene u procesu upoznavanja - postavlja se pitanje spola."
"Misliš - seksa?"
"Ae, seksa. Ili još gore; "Vidiš kak imamo puno zajedničkog, baš bi mogli živjet zajedno." - i to ne zbog visokih režija!..."
"I gdje je nelogičnost? Muško-ženske relacije su funkcionalna stvar."
"Hoćeš reć' da je....?! Ne, ne, ne, ne... nećemo sad potezat' pitanje mogućnosti postojanja muško-ženskih prijateljstava."
"Ma nećemo. Ali daj pogledaj kaj si opisala: imate zajedničke interese, provodite vrijeme zajedno, održavate zadovoljavajuću razinu komunikacije ne samo za razgovor nego i dogovor - pa i samo to je već više nego što mnogo parova ima."
"Ok, pustimo sad seks na trenutak..."
"Pušten."
"...nije to jedina mogućnost, kod postavljanja pitanja spola."
"Hmmm."
"Recimo da nije problem seks. Ni uparivanje. Recimo da uparivanje već postoji. To otvara još veći prozor za trzavice i nerazumjevanje."
"Socijalna penalizacija."
"Socijalna penalizacija. Ako netko ima para, ili se upari tijekom "prijateljevanja" nije pitanje: "Hoće li...?" nego: "Koliko dugo će "bolja polovica" to trpjeti? I koliko će okolina dozvoljavati da bolja polovica trpi prije nego počnu aluzije i podsmjehivanje?"
"No-win situation."
"Ni ja to ne bi bolje opisala." rekoh smrknuto.
"A rješenja?"
"Samo alterenative. Da bi bile rješenja, moraju nešto uistinu rješavati."
"Pretpostavljam da je bespredmetno pitati što si sve pokušala."
"Uf... nije bespredmetno, samo je deprimirajuće. Da parafraziram Hiltona: "Perspektiva, perspektiva i perspektiva!". Spuštanje komunikacije na razinu "smoltoka" nije opcija. Instantno gubim zanjimanje za održavanje takve komunikacije. Manje ulaganje isto nije opcija - volim rasprave, volim dijeliti interese, ... na kraju krajeva volim i ljude s kojima sve to radim. Volim ih poštivati i volim ih slušati, volim činiti stvari za njih ili pronalaziti načine rada i stvari koje će ih usrećiti. Ponekad čak i na štetu reciprociteta."
"Dok sve to za njih ne postane previše.. hmmm... zbunjujuće i prekinu komunikaciju, a tebi ostane pregršt novih znanja i slomljeno srce?"
"Slomljeno srce." - odvratih jekom, kroz suze.
"I svaki put kad upoznaješ nekog novog i zanimljivog živiš između nade i očekivanja."
"K'o Božićno prase." - nasmijah se gorko i povrijeđeno.
"I kaj na kraju?"
"Ah, niš. Na kraju ti je to k'o ona scena iz Potrage za Nemom kad Marlin veli kak je malom obećao da mu se niš' neće dogoditi, a Dori veli kak je to čudno obećanje." - podigoh pogled i susreh se sa inkarnacijom čiste zbunjenosti. "Pa nije dobro obećati da mu se ništa neće dogoditi. Jer onda mu se ništa ne dogodi. Nije baš zabavno tako živjeti." - objasnih.
"Što nas vraća natrag na orginalno pitanje: "Slomljeno ili nekorišteno?."
"Da." - rekoh.
"Pa dobro, sad bar znamo da tvoje srce ne bude skupljalo prašinu."
