utorak, 02.09.2008.
I N/A T
Slomljena srca, prequel i sequel
Prvo, želim zahvaliti svima koji su se nakon postpitanja o slomljenim srcima javili komentarom, chatom, mailom i ostalim modernim medijima komunikacije da pridodaju svojih 5 centi. Zaista vam velika hvala. Jasno, nakon toga bio bi red da konačno osvjetlam ime mom "Opisu bloga" desno i objavim pred Bogom i narodom međumrežja nekakvo grintanje. Tri... četiri... sad!
Scena počinje vožnjom u automobilu. Kasnoljetni dan, popodne prelazi u večer, prašina se sliježe na zagorske brege, miris svježeg stajskog gnoja objavljuje početak jesensko-predzimskih radova kad me jedna meni nemjerljivo draga osoba upita iznebuha:
"No dobro, ... koji ti je k...vasac?!"
"Kaj koji mi je? Vozim.", pokušah izvrdati.
"Zlo mi je kad te vidim tak' raspoloženu. No dobro,... malo mi je zlo i od tvoje vožnje,... ustvari puno... ali znam da kužiš o čemu pričam."
"Nije ništa.", odvratih, uz ukiseljeni smiješak broj 3, najviše što tako adhokno uspjeh uštimati.
"Vidim da nije ništa,", reče, uz razoružavajuć' pogled koji ne ostavlja mjesta nećkanju."... ništa ne proizvodi ovakve rezultate, osim u strogo kontroliranoj okolini... Što će reći da nešto jest - nešto gnjusno kao pladanj fotografija s rottena."
Naškubih nos poput čarape skorene odbačenim epitelom. "Je*ote!" isipah stres van kroz prostotu. - "Vrlo promoćurno", protisnuh kroz stisnute zube.
"Mhmmm" - reče ponosno.
"Lamentacija", rekoh.
"I?"
"Aaaa..."
"O?"
"Eeee..."
"Slušam."
Osjetih tektonski poremećaj uobičajenog funkcioniranja, nevoljnost da neugodan razgovor privedem kraju okrećući na šalu ili reducirajući je do apsurda.
"Sra*je! Ak' sad počnem neću završit' do Uskrsa."
"Pucaj."
"Srce." - rekoh.
""Slomljeno ili neiskorišteno?" pretpostavljam."
"Mhmmm."
"..."
"Znaš, ne treba čovjeku nitko drugi da bi mu slomio srce."
"Znam. Ali to obično pomaže."
"Povod, a ne razlog."
"Jasno."
"Ne razgovaramo više."
"Primjećujem."
"Uvijek se", počeh i odmah se prepravih u smjeru neposredno istinitijeg odgovora: "Još uvijek se nadam... ma nemam pojma koji k...vasac se nadam! Valjda da ću se u jednom trenutku okrenuti i da to neće biti istina."
"Ali trenutak ne dolazi."
"Jok." - rekoh.
"A kaj?"
"A je*ote - zar opet?!"
"..."
"Znaš, meni je ustvari jako teško održavati prijateljstva. Ono - upoznaš ljude,... s nekima klikneš, s nekima ne. S onima s kojima klikneš pokušavaš istražiti mogućnosti; razmjenjuješ mišljenja, ulažeš, provodiš vrijeme, radiš, gradiš, tražiš, kombiniraš, kajjaznam.... Je*ote, sve mi je jebeno teško!"
"Obrazloži."
Uši mi se zažariše od neugode: "A, ono... jako se slabo družim sa ženama. Jednostavno...hmmm... jako rijetko srećem žene s kojima imam išta zajedničko. Ja sam "problem solver" - radim s objektima, ne odnosima. S raščlambom, ne emocijama. Više "traži i uništi" nego "cmi-cma"; "...touchy feely plants and animals"..."
"Hahahahahaha... kao što i dolikuje da citiraš Woodsa u ovakvom trenutku."
"... jednostavno, rijetko s njima nalazim zajednički jezik. Rijetko s kojom mogu podijeliti interese. Ili su prekonformistične ili jednostavno...prazne. Ima ih dobrih, ne kažem da ih nema - i te su sjajne, ali su daleko, ili prezauzete, ili već nešto. Većina nije u stanju ili voljna raspravljati tri sata o zakonima termodinamike, css-u transparentnog div-a ili povećavanju međutestne pouzdanosti. I gotovo se nijedna ne trzne na spomen Sarevoka u razgovoru."
"... Pa se družiš s muškima, što povećava vjerovatnost nalaženja zajedničkih interesa i sličnih načina funkcioniranja."
"... pa se družim s muškima, da. Ali ne štima mi neki kurac u tome, također!"
"khhhhahahaha..."
"Pa čovječe...! Taman kad poznanstvo uznapreduje do točke kad imidž menađment gubi na značenju i kad se može konstruktivno raspravljati, poigravati s idejama i stvarima, rastaviti nešto da se vidi kako radi, korisno upotrijebiti zajedničke interese otkrivene u procesu upoznavanja - postavlja se pitanje spola."
"Misliš - seksa?"
"Ae, seksa. Ili još gore; "Vidiš kak imamo puno zajedničkog, baš bi mogli živjet zajedno." - i to ne zbog visokih režija!..."
"I gdje je nelogičnost? Muško-ženske relacije su funkcionalna stvar."
"Hoćeš reć' da je....?! Ne, ne, ne, ne... nećemo sad potezat' pitanje mogućnosti postojanja muško-ženskih prijateljstava."
"Ma nećemo. Ali daj pogledaj kaj si opisala: imate zajedničke interese, provodite vrijeme zajedno, održavate zadovoljavajuću razinu komunikacije ne samo za razgovor nego i dogovor - pa i samo to je već više nego što mnogo parova ima."
"Ok, pustimo sad seks na trenutak..."
"Pušten."
"...nije to jedina mogućnost, kod postavljanja pitanja spola."
"Hmmm."
"Recimo da nije problem seks. Ni uparivanje. Recimo da uparivanje već postoji. To otvara još veći prozor za trzavice i nerazumjevanje."
"Socijalna penalizacija."
"Socijalna penalizacija. Ako netko ima para, ili se upari tijekom "prijateljevanja" nije pitanje: "Hoće li...?" nego: "Koliko dugo će "bolja polovica" to trpjeti? I koliko će okolina dozvoljavati da bolja polovica trpi prije nego počnu aluzije i podsmjehivanje?"
"No-win situation."
"Ni ja to ne bi bolje opisala." rekoh smrknuto.
"A rješenja?"
"Samo alterenative. Da bi bile rješenja, moraju nešto uistinu rješavati."
"Pretpostavljam da je bespredmetno pitati što si sve pokušala."
"Uf... nije bespredmetno, samo je deprimirajuće. Da parafraziram Hiltona: "Perspektiva, perspektiva i perspektiva!". Spuštanje komunikacije na razinu "smoltoka" nije opcija. Instantno gubim zanjimanje za održavanje takve komunikacije. Manje ulaganje isto nije opcija - volim rasprave, volim dijeliti interese, ... na kraju krajeva volim i ljude s kojima sve to radim. Volim ih poštivati i volim ih slušati, volim činiti stvari za njih ili pronalaziti načine rada i stvari koje će ih usrećiti. Ponekad čak i na štetu reciprociteta."
"Dok sve to za njih ne postane previše.. hmmm... zbunjujuće i prekinu komunikaciju, a tebi ostane pregršt novih znanja i slomljeno srce?"
"Slomljeno srce." - odvratih jekom, kroz suze.
"I svaki put kad upoznaješ nekog novog i zanimljivog živiš između nade i očekivanja."
"K'o Božićno prase." - nasmijah se gorko i povrijeđeno.
"I kaj na kraju?"
"Ah, niš. Na kraju ti je to k'o ona scena iz Potrage za Nemom kad Marlin veli kak je malom obećao da mu se niš' neće dogoditi, a Dori veli kak je to čudno obećanje." - podigoh pogled i susreh se sa inkarnacijom čiste zbunjenosti. "Pa nije dobro obećati da mu se ništa neće dogoditi. Jer onda mu se ništa ne dogodi. Nije baš zabavno tako živjeti." - objasnih.
"Što nas vraća natrag na orginalno pitanje: "Slomljeno ili nekorišteno?."
"Da." - rekoh.
"Pa dobro, sad bar znamo da tvoje srce ne bude skupljalo prašinu."
