četvrtak, 31.07.2008.
Zašto volim konotativno značenje riječi ili kako pasti Voight-Kampff test
U komentaru mog jučerašnjeg posta kaže neutrino:
Ako prihvatim tvoju tezu da svejednost znači da su dvije stvari jednako važne, a ravnodušnost da su jednako nevažne - onda je meni puno gora ravodušnost od svejednosti, Jer mi je gore da netko veli da mu se živo fućka za umjetnost, nego kad se ne može odlučiti da li je izložak kojeg vidi umjetnost ili nije. Ili kad se ne može odlučiti između kino-ulaznice i hamburgera, Svejednost je dakle neodlučnost (ne znam volim li te ili ne), ali je ravnodušnost (nije me briga za tebe - ne zanimaš me) puno gora. Netko ima dobre i loše strane pa nisi siguran/sigurna voliš li ga zbog onih dobrih ili loše odnose prevagu. I zato mi u prijevodu citata bolje leži ravnodušnost.
neutrinohr.blogspot.com • 30.07.2008. u 23:58
EEEEe, moj Neutrino - da me je prekjučer netko nešto o tome pitao i ja bi odgovorila baaaaš isto kao i ti. Ta me stvar već jako dugo mučila, ali čini mi se da sam joj konačno stavila soli na rep... ovako:
Na početku, što znači "indiferentno"?
indiferentno znači nepriklonjeno niti jednoj strani, u sredini između svega, obilježeno nepristranošću (koja proizlazi iz) nedostatka interesa. Indiferentno znači "Jebe mi se kak/kaj će biti." (baš kako si ti i naveo)
Amorfna masa ne može imati interes. Svijet per se (sve+sve+ama baš sve) ne teži "najboljoj organizaciji". Živi svijet, naprotiv, teži najboljoj organizaciji i svaka će vrsta (i jedinka) pokušati pridonijeti postizanju homeostaze i najbolje organizacije.
(...i u ovom kontekstu jedino ima smisla spominjanje Voight-Kampff testa...)
Ako nepristrano, bez emocija, pristupaš nekoj (bilo kojoj) relaciji ona vrijedi samo onoliko koliko je funkcionalna, ali koliko puta zaista možemo reći da "pristupamo ovom nepristrano ili bez emocija"?!
Dozvoli da ti kažem - jako malo puta, zaista jako malo.
Ljudski je mozak ustrojen na takav način da, vjerovali ili ne, ima nekoliko paralelnih načina procesiranja informacija, ali u svrhu ovog razlaganja zaustaviti ćemo se samo na dva: podražaj "prepoznajemo kao neku određenu stvar/biće/pojavu" (semantičko procesiranje) i podražaj "prepoznajemo s obzirom na njegovo značenje za nas". Prepoznavanje s obzirom na značenje je ustvari nekakvo "emocionalno procesiranje" - stvari/biću/pojavi se daje oznaka (tag) ili više njih; ugodno, opasno, moje, drago, mrsko, gadno, pojesti, šutnuti, poševiti,.... u strukturama uključenim u epizodičko pamćenje i dijelovima hipokampusa procesiraju se i pohranjuju takve informacije i to su one koje zovemo "životnima" To su "sjećanja". To je ono čega se najlakše sjetimo jer - ta ta ra ta!!! - ima veze sa našim životom!!! (za razliku od same semantičke vrijednosti informacije koja je samo definicija stvari/bića/pojave).
I sad dolazimo do najvažnijeg dijela:
Samo i jedino bolestan/oštećen ljudski mozak nema mogućnost prepoznavanja i pohrane "emocionalne informacije". Takva neurološka stanja vrlo su, vrlo rijetka i, kao što je za očekivati, vrlo teška i komplicirana za imatelje tih stanja. U našem svijetu takve jedinke ne mogu preživjeti. Oni su doista oni koji su indiferentni; obje(ili tisuću) stvari su im jednako nevažne i zato bez pomoći drugih ne mogu donositi niti najjednostavnije odluke, baš kao magarac iz priče (Buridan's Ass).
Nakon što smo apsolvirali prethodna dva paragrafa, koji naizgled djeluju kao ogromna digresija, sumirajmo stanje: nije stvar u "odlučnosti" nego u oznakama (tagovima). Ono što ja želim postulirati prevođenjem indiferentnosti sa svejednost je da su svi ljudi sa neoštećenim mozgom na jedan ili drugi način koristeći svoje resurse stvarima nalijepili oznake; zgodno, glupo, premalo, nezadovoljavajuće, seksi... ili jednostavno "nevažno".
I sa tim "nevažno" vraćamo se na tvoj komentar i moje viđenje situacije:
...kako jedino ljudi s neurološkim poremećajem mogu reći uistinu da su "nepriklonjeni niti jednoj strani, u sredini između svega, da im je mišljenje obilježeno nepristranošću (koja proizlazi iz) nedostatka interesa" ostali ljudi kad kažu da je nešto nevažno onda ustvari prezentiraju svoju oznaku (tag) za dotičnu stvar. Njihova procjena (appraisal) stvari/bića/pojave je da je to "nevažno". Iz čega slijedi - nije mi grozno kad neko nema mišljenje o nečemu (kad mu je jednako nevažno, kad mu se fućka za to) već mi je grozno kad je njegovo mišljenje da to nije važno (označio je stvar kao "nevažno") - iz svega navedenog gore jednostavno se može izvući zaključak da je lajtmotiv cijele priče ustvari - emocija - još bliže; empatija - način funkcioniranja koji uvažava da je raznim ljudima "emocionalni ponder" ili način postavljanja oznaka različit. Za Voight-Kampffa nema stupnjevanja ljudskosti, postoji samo jedan ili nula, jesi ili nisi, a osnovna postavka je "da svi ljudi jesu, a ne-ljudi nisu".
Kao zrnce uz kavu i zgodna zanimljivost eto još nešto:
Postoje još (najmanje) dva odlična citata koji postuliraju sličnu stvar kao gospodin Wiesel, a puno su manje komplicirano napisani/zamišljeni. Prvi pripada Honore de Balzacu:
"All humanity is passion; without passion, religion, history, novels, art would be ineffectual."
a drugi pripada Jackie O'Grady, liku koji izvrsno portretira Debi Mazar u seriji "That's life"(2000):
"On the other side of "I love you" is not "I hate you.". On the other side of "I love you." is "I don't give a rats ass."
