petak, 28.03.2008.
xkcd rocks!
Uistinu, danas sam htjela postati nešto sasvim različito od ovoga, ali onda sam prekopavajući po xkcd arhivi naletjela na ovo i tako se razvalila od smijeha da isto preporučam i vama.
Savjet:
kad pročitate "prelebdite" mišem iznad slike i pročitajte tekst u oblačiću koji će se pojaviti. 
utorak, 25.03.2008.
Cesare Pavese – Jednostavnost
Osamljen čovjek – koji je bio u zatvoru – vraća se u zatvor
svaki put kad zagrize komad kruha.
U zatvoru je sanjao zečeve kako bježe
po zimskom zemljištu. U zimskoj magli
čovjek živi među uličnim zidovima, pijući
hladnu vodu i grizući komad kruha.
Netko vjeruje da se poslije obnavlja život,
da se smiruje dah, da se vraća zima
s mirisom vina u toploj krčmi
i dobra vatra, staja i večera. Netko vjeruje,
vjeruje dok je unutra. No izađe jedne večeri,
a zečeve su drugi uhvatili i jedu ih
u toplom, veseli. Preostaje da ih se gleda kroz stakla.
Osamljen se čovjek odvaži da uđe i popije čašu
ako se baš smrzava, pa promatra svoje vino:
zadimljenu boju, težak okus.
Grize komad kruha koji je u zatvoru
odisao zecom, ali sada ne odiše kruhom
nit ičim. I vino odiše tek maglom.
Osamljen čovjek ponovo misli na polja, zadovoljan
što su već preorana. U praznoj sali
pokušava da zapjeva tiho. Ponovo vidi
duž nasipa ogoljeli pramen kupina
koji je u kolovozu bio zelen. Zazviždi kuji.
I pojavi se zec i više nije hladno.
preveo Mladen Machiedo
(Šoljan, A.,1974., Antologija Moderne Lirike Zapadnog Kruga, str. 361.)
Jutros, ustajući iz kreveta radi predposlovnih priprema sjetila sam se ove izuzetne pjesme gospodina Pavesea. Kako se meni iz dostupnih informacija čini, žalostan je bio taj gospodin Pavese i žalostan i kratak život je imao (1908-1950).
Krhka zdravlja, razočaran u ljubavi, poštenski naživciran, samotan i ogoljen od političkih iluzija, konačno se dovršio hrpicom barbiturata u hotelskoj sobi, ali prije toga za sobom je ostavio niz priča, knjiga i pjesama – pjesama koje zazivaju i upotpunjuju ono samotno čak i u nama koji živimo prividno daleko i različito.
Ono što mi se najviše sviđa u Jednostavnosti je ta jednostavna, a opet konstatacija koja se teško obgrljuje mislima; ja – Svijet, unutra – vani, vjera – činjenica.
Kad dođem do kruha „koji je u zatvoru odisao zecom...“ oči su mi već pune suza i na prsima mi leži sva težina svijeta. Mog Svijeta. Unutra.
četvrtak, 20.03.2008.
Kao Alice
Probudila se prije mene.
- Reci. – rekla je.
- Hmmmm?
- Šnicle i jaja?
- Kako australski. - nasmijah se i protegnuh.
- Kruh iz tostera ili da ga prepržim na mesu?
- Mesu.
Sjela mi je u krilo i poljubila me povlačeći mi donju usnu grizući. Dlanovi su mi klizili niz njena leđa; gola, topla i svilena.
- Tuš? – upitah.
- Svakako. –odgovori i nasmije se ustajući.
ponedjeljak, 17.03.2008.
{arhiva}
Korijenje
Bjesomučno zabijaš u blato boreći se da ostaneš, bar još malo, prisutna i svjesna.
Lice dodira. Kosjena.
Tvoje su misli pijesak rijeke, vječno ih prosijavam tražeći zlato.
Ribarica snova. Iz tišina izvlači more, stavlja ga pod ruku i odlazi loviti ribu.
Žalost.
Opijenost. Debeli stari pijanci i pljesnive violine.
Ležim u kutu trošnog restorana, pijući petnaesto piće previše i sanjajući cigane koji sviraju samo tebi i meni. Zajedno ležimo, smiješimo se i sanjamo zajedno, riječi smo davno zaboravili i samo milujemo sjećanja…
Zajedno.
Razodjevena sjediš kraj prozora.
Koža ti je vino i ja se opijam nezaustavljivo. Pružaš mi svoju toplinu i unutrašnjost, gubim se u tebi i nikada se više neću sresti, samo to još ne znam.
Tvoja kuća nema zavjese jer ne misliš da su potrebne:
Ne treba
Skrivati ljubav i praviti se da ne postojiš
Zbog drugih.
Tvoja kuća više nije moja.
Sjedim među gomilom ljudi koji se smiju, pričaju mi o vremenu, suncu, to-se-više-ne-radi i znaš-koga-smo-sreli. Čini se da postojim,
Ali ja to za sebe ne bih rekao.
četvrtak, 13.03.2008.
Baš mi je danas...
ponedjeljak, 10.03.2008.
Što ti želiš?
Stojim neki dan u birtiji u koju dolazim u svrhu antropološkog eksperimenta i brbljam s tipom kojeg sam netom upoznala. Da smo bili na tulumu kod nekog doma, mi bismo bili oni dvoje koji se upoznaju jer stoje jedan do drugoga u kuhinji izgledajući izgubljeno dok se sva akcija odvija po ostalim sobama.
I tako, stojimo mi tamo i brbljamo, uglavnom kombiniranim stilom referenci i nesigurnosti, kadli u jednom trenutku lik meni veli:
„U redu, ali što ti želiš?“
U prvom trenutku, pomislih da nisam dobro čula i uputih mu jednan kićeni; „Hmmmmm??“
Pa mi lik uljudno i razgovijetno ponovi:
„U redu, ali što ti želiš?“
Što ja želim?! Nemam ja, stari moj, dvojbe oko toga što želim. Vrlo sam u dodiru sa vlastitom unutrašnjošću, a i vanjskošću. Proces donošenja odluka blizak mi je i razumljiv, emocionalna komponenta združuje se s racionalnom u procesu proizvodnje najboljeg rezultata.
No dobro, ali za što je ovo bitno? Što ilustrira ovaj minijaturni dijalog?
E pa, ilustrira činjenicu da od ljudi koji me okružuju, ovakvu jednu rečenicu nisam čula godinama. Od onih koji bi mi trebali biti najbliži i najdraži, kad si pravo razmislim, nema ni teoretske šanse čuti ovako jednostavno, profano i trivijalno pitanje, pitanje od centralne važnosti za hranjenje intimnosti među ljudima.
ponedjeljak, 03.03.2008.
White elephant
Na poplunu rasprostrtom po podu, jer krevet škripi i neugodno nam je pred susjedima, ležimo goli i pravimo dim u kolutovima. Bosim stopalom lovim ritam po polici s knjigama, Crni Obelisk još je par tapkaja udaljen od doskoka u moje spremne ruke. Da zatvorim oči na trenutak zaspao bih, ali uživam u plavoj tami noći osvjetljene ekranom preglednika, mirisu seksa u zraku i zadovoljstvu osjećaja prislonjenosti uz njenu glatku potkoljenicu.
- A ovo? – pita dok se iz zvučnika razliježe Ferrijev „More than this“.
- To ništa ne dokazuje, osim da će svakome njegov referentni okvir očekivanja usmjeriti interpretaciju odslušanog. – taktiziram.
- Dakle, ne čini ti se da je gotovo?
- Jok. A zašto bi mi se to činilo?
- Pa ono „More than this – there is nothing“.
- A zašto ne „Why the sea on the tide has no way of turning“
- Točno. Ili to. Zašto ne?
- O čemu pričamo?
- O tome da je lik naučio iz iskustva da je to što vidiš ono što dobivaš. Da se ljudima ne može vjerovati.
- Ili možda o tome da on nije naučio ništa. Da naziva učenjem ispunjavanje vlastite predrasude ili scenarija katastrofe. To ti je pravo proročanstvo koje se samo ispunjava, a ne one gluposti koje su te učili na faksu. – smijem se grabeći je i prevrćući na sebe.
- Dobro, onda... a kako onda objašnjavaš tu priču. Gdje je tebi lajtmotiv koji ti ukazuje na pozitivnost situacije?
- Vjerovatno u meni. Ne tražim u drugima garancije koje izgovaraju, a ne mogu ih dati. Ferrijeva plima je ujedno i sveobuhvatna akcija i najviša točka koju ljubav dosiže, zato nema ničeg više, ničeg iznad. Povjerenje. Prepuštanje. Partnerstvo.
- Ja to ne znam.
- I nitko ti ne može pokazati.
- Hesse. – ceri se.
I ja se cerim, škiljeći i pokušavajući izgledati lukavo: - Jest. Hesse. – Grlim je čvrsto, uronjen u njenu kosu.
- I kako sad?
- Jednostavno. Ponovno se posvećuješ tome iz dana u dan. Nikad se ne prestaješ truditi. Ne „trebaš“ nego „želiš“.
- Baš jednostavno.
I onda se ljubimo, gurajući se jezicima, grizući i stenjući, ljubimo se dok joj se usne ne ogule strništem moje brade i dok ne zaslinimo sve uške i kapke cereći se i škakljajući, a onda navučemo piđame i pokrivače i sanjamo, sapleteni, sve dok se zorom djeca ne probude za crtiće.
