ponedjeljak, 03.03.2008.
White elephant
Na poplunu rasprostrtom po podu, jer krevet škripi i neugodno nam je pred susjedima, ležimo goli i pravimo dim u kolutovima. Bosim stopalom lovim ritam po polici s knjigama, Crni Obelisk još je par tapkaja udaljen od doskoka u moje spremne ruke. Da zatvorim oči na trenutak zaspao bih, ali uživam u plavoj tami noći osvjetljene ekranom preglednika, mirisu seksa u zraku i zadovoljstvu osjećaja prislonjenosti uz njenu glatku potkoljenicu.
- A ovo? – pita dok se iz zvučnika razliježe Ferrijev „More than this“.
- To ništa ne dokazuje, osim da će svakome njegov referentni okvir očekivanja usmjeriti interpretaciju odslušanog. – taktiziram.
- Dakle, ne čini ti se da je gotovo?
- Jok. A zašto bi mi se to činilo?
- Pa ono „More than this – there is nothing“.
- A zašto ne „Why the sea on the tide has no way of turning“
- Točno. Ili to. Zašto ne?
- O čemu pričamo?
- O tome da je lik naučio iz iskustva da je to što vidiš ono što dobivaš. Da se ljudima ne može vjerovati.
- Ili možda o tome da on nije naučio ništa. Da naziva učenjem ispunjavanje vlastite predrasude ili scenarija katastrofe. To ti je pravo proročanstvo koje se samo ispunjava, a ne one gluposti koje su te učili na faksu. – smijem se grabeći je i prevrćući na sebe.
- Dobro, onda... a kako onda objašnjavaš tu priču. Gdje je tebi lajtmotiv koji ti ukazuje na pozitivnost situacije?
- Vjerovatno u meni. Ne tražim u drugima garancije koje izgovaraju, a ne mogu ih dati. Ferrijeva plima je ujedno i sveobuhvatna akcija i najviša točka koju ljubav dosiže, zato nema ničeg više, ničeg iznad. Povjerenje. Prepuštanje. Partnerstvo.
- Ja to ne znam.
- I nitko ti ne može pokazati.
- Hesse. – ceri se.
I ja se cerim, škiljeći i pokušavajući izgledati lukavo: - Jest. Hesse. – Grlim je čvrsto, uronjen u njenu kosu.
- I kako sad?
- Jednostavno. Ponovno se posvećuješ tome iz dana u dan. Nikad se ne prestaješ truditi. Ne „trebaš“ nego „želiš“.
- Baš jednostavno.
I onda se ljubimo, gurajući se jezicima, grizući i stenjući, ljubimo se dok joj se usne ne ogule strništem moje brade i dok ne zaslinimo sve uške i kapke cereći se i škakljajući, a onda navučemo piđame i pokrivače i sanjamo, sapleteni, sve dok se zorom djeca ne probude za crtiće.
