ponedjeljak, 10.03.2008.
Što ti želiš?
Stojim neki dan u birtiji u koju dolazim u svrhu antropološkog eksperimenta i brbljam s tipom kojeg sam netom upoznala. Da smo bili na tulumu kod nekog doma, mi bismo bili oni dvoje koji se upoznaju jer stoje jedan do drugoga u kuhinji izgledajući izgubljeno dok se sva akcija odvija po ostalim sobama.
I tako, stojimo mi tamo i brbljamo, uglavnom kombiniranim stilom referenci i nesigurnosti, kadli u jednom trenutku lik meni veli:
„U redu, ali što ti želiš?“
U prvom trenutku, pomislih da nisam dobro čula i uputih mu jednan kićeni; „Hmmmmm??“
Pa mi lik uljudno i razgovijetno ponovi:
„U redu, ali što ti želiš?“
Što ja želim?! Nemam ja, stari moj, dvojbe oko toga što želim. Vrlo sam u dodiru sa vlastitom unutrašnjošću, a i vanjskošću. Proces donošenja odluka blizak mi je i razumljiv, emocionalna komponenta združuje se s racionalnom u procesu proizvodnje najboljeg rezultata.
No dobro, ali za što je ovo bitno? Što ilustrira ovaj minijaturni dijalog?
E pa, ilustrira činjenicu da od ljudi koji me okružuju, ovakvu jednu rečenicu nisam čula godinama. Od onih koji bi mi trebali biti najbliži i najdraži, kad si pravo razmislim, nema ni teoretske šanse čuti ovako jednostavno, profano i trivijalno pitanje, pitanje od centralne važnosti za hranjenje intimnosti među ljudima.
