utorak, 21.08.2007.
O snovima #3
Kad se rat putanjom iz Slovenije kroz Hrvatsku prelijevao u Bosnu jedne sam noći sanjala svoga uju, čovjeka s područja gdje se rat uistinu vodio stilom klingonskog melee-a, kako sjedi do mene na dvorišnim stepenicama ispred moje kuće u Zagrebu.
Rekao mi je da nije dobro gledajući me očima punim tuge koja bi mogla beskompromisno potapati brodove.
Rekao mi je da je sve otišlo ukurac dahom prezasićenim mirisom domaće šljivovice.
A tad je počeo povraćati, stravično i krvavo, smjesu rakije i utrobe, sve dok od njega nije ostala samo hrpa razbacanog tkiva i užasan zadah alkohola i smrti.
Probudila sam se izluđena, u hladnom znoju.
To je bio čovjek kojeg ja nikad do tada nisam vidjela žalosnog, a kamoli pijanog. To je jednostavno bilo sasvim suprotno njegovoj prirodi. Par dana kasnije, uspio je glavu prenijeti u torbi preko Save i doći u Zagreb.
Prirodan poput slomljene igračke. Sebi sličan poput požarom urušene kuće.
Izvana osmuđen i začađen, ali još uvijek prepoznatljiv, a iznutra samo hrpa nerazdjeljive šute u kojoj ni najprijateljskije raspoloženo oko nije kadro pronaći obrise poznatog i bliskog.
Šutio je kao zaliven, i usred dana sjedio u mraku i nije se trijeznio tjedan dana.
Više nikad nije bio isti.
Ne vjerujem da će više ikad i biti.
Kasnije, razmišljala sam često o tome... o tom ratu i o mom ujaku... domoljubnoj retorici i Terryju Pratchettu*.
Nikad više nisam srela uju, niti ga se sjetila, a da me ne zapahne val sjećanja i smrada rakije, iako nikad više, nakon tog tjedna, nije predamnom ništa popio, a ona tuga - teška i progromna - nije do sada nestala iz njegovih očiju.
*"Winners never talk about glorious victories. Thats because they're the ones who see what the battle field looks like afterwards. Its only the losers who have glorious victories."
