Kad se rat putanjom iz Slovenije kroz Hrvatsku prelijevao u Bosnu jedne sam noći sanjala svoga uju, čovjeka s područja gdje se rat uistinu vodio stilom klingonskog melee-a, kako sjedi do mene na dvorišnim stepenicama ispred moje kuće u Zagrebu.
Rekao mi je da nije dobro gledajući me očima punim tuge koja bi mogla beskompromisno potapati brodove.
Rekao mi je da je sve otišlo ukurac dahom prezasićenim mirisom domaće šljivovice.
A tad je počeo povraćati, stravično i krvavo, smjesu rakije i utrobe, sve dok od njega nije ostala samo hrpa razbacanog tkiva i užasan zadah alkohola i smrti.
Probudila sam se izluđena, u hladnom znoju.
To je bio čovjek kojeg ja nikad do tada nisam vidjela žalosnog, a kamoli pijanog. To je jednostavno bilo sasvim suprotno njegovoj prirodi. Par dana kasnije, uspio je glavu prenijeti u torbi preko Save i doći u Zagreb.
Prirodan poput slomljene igračke. Sebi sličan poput požarom urušene kuće.
Izvana osmuđen i začađen, ali još uvijek prepoznatljiv, a iznutra samo hrpa nerazdjeljive šute u kojoj ni najprijateljskije raspoloženo oko nije kadro pronaći obrise poznatog i bliskog.
Šutio je kao zaliven, i usred dana sjedio u mraku i nije se trijeznio tjedan dana.
Više nikad nije bio isti.
Ne vjerujem da će više ikad i biti.
Kasnije, razmišljala sam često o tome... o tom ratu i o mom ujaku... domoljubnoj retorici i Terryju Pratchettu*.
Nikad više nisam srela uju, niti ga se sjetila, a da me ne zapahne val sjećanja i smrada rakije, iako nikad više, nakon tog tjedna, nije predamnom ništa popio, a ona tuga - teška i progromna - nije do sada nestala iz njegovih očiju.
*"Winners never talk about glorious victories. Thats because they're the ones who see what the battle field looks like afterwards. Its only the losers who have glorious victories."
Post je objavljen 21.08.2007. u 10:25 sati.