šta je B U D A L A?
Poštovani doktore,
Nakon razgovora sa vama od prije nekoliko dana, odlučili smo da je najbolje rješenje za mene klinika za umobolnike. Tako sam se ovdje bar na neko vrijeme sklonio od svojih neprijatelja i posvetio se čitanju i pisanju. Neizmjerno sam vam zahvalan na vašoj podršci i mislim da je vrijeme da vam kažem šta se točno desilo. Zato neću puno okolišati.
Iako sam znao da me prate i prisluškuju zbog politički nepoželjnih pisanija nisam se pretjerano obazirao na njihovo prisustvo. Da stvar bude gora nisam vatreni pristalica demokratije, bar ne onog što djecu uče u ovdašnjim školama, ali sam iskreno želio vjerovati da se neke normalne stvari podrazumijevaju u ovoj zemlji. Valjda je normalno da imaš drugačiji stav o nečemu što nije normalno, mada nam njihova ekipa stalno govori da je sasvim normalno što smo u ovoj zemljici zatvoreni ko konzerve tune sa Sjevernog mora, što nemamo pojma kako će nam izgledati sljedeća godina, da li ćemo imati bilo kakav posao, što ćemo se i dalje buditi nezadovoljni životima i sve tako dok ti valja. Medjutim, ovdje to nije poželjno pisati. Prijatelji i informanti iz policije dojavili su mi da se kanim ćorava posla ali znate, moja tvrdoglavost… i onda se desilo.
Pred vratima svoje rodjene kuće sam- uhapšen. Zaskočili su me njih trojica, bez puno priče zavrnuli mi ruku i stavili lisice. Koliko se sjećam nisu imali čak ni rotacije dok su me vozili prema stanici. Zar je moguće da nisam vrijedan pišljivih rotacionih svjetala. I onda neko kaže kako se ovdje poštuju ljudska prava. O tome neko mora progovoriti. Da ne dužim, sproveli su me u jednu od prostorija namijenjenih za ispitivanja, a mom razočarenju nije bilo kraja. Valjda pod uticajem filmova očekivao sam prostoriju sa stolom, dvije stolice i onim prozorom kroz koji te velike face analiziraju mada ga zapravo ne vidiš dok si unutra. Spremio sam se na sve. Htio sam prikazati pribranost i hladnokrvnost. Kad već padam, padaću sa stilom.
Od prostorije sa četiri zida nije bilo ništa. Skinuli su mi lisice i uveli u pristojno opremljenu kancelariju, sa računarom na stolu koji se na prvi pogled nije često koristio, nekoliko rokovnika uredno složenih na sredini , pepeljarom punom opušaka i nekakvom umirućom biljkom u ćošku, vjerovatno zbog užasnih priča kojima je svjedočila. Sa mnom je ostao samo jedan od njih, uredno podšišan, podozrivog pogleda, u farmericama i jakni iz koje je vazduh nepodnošljivo terorisao miris zagrijane kože. Posmatrao me netremice, ali u njegovim očima nije bilo ni bijesa ni agresivnosti, samo znatiželja. Za koji minut u kancelariju je ušao čovjek pa je ovaj moj kao na iglama poskočio, pretpostavljam njegov šef, a za njim privlačna žena od nekih trideset i tri godine. Ljubazno su me pozdravili, oslovivši me imenom i prezimenom i saopštili da nemaju mnogo vremena na raspolaganju. Tražili su neke informacije koje ni izdaleka nisu izgledale bitne u bezbjednosnom ili obavještajnom smislu pa sam mislio da je ovo samo uvertira za pravu stvar. I bila je.
Šef se povukao prema nazad da bi razgovor preuzela žena. Govorila je odsječno i kratko, kao da je tačno znala šta želi saznati. Bila je jako šarmantna s ovim nastupom. U potpunosti sam saradjivao pa me čak cijela situacija počela zabavljati. Sve vrijeme vladala tišina narušavana samo pitanjima i odgovorima. U jednom trenutku se okrenula prema šefu koji je zavaljen u fatelju sa usnama nakrivljenim prema stomaku i usporenim treptajima potvrdio nešto o čemu su samo njih dvoje znali.
Okrenula mi se i procijedila gospodine, čini nam se da nešto krijete od nas i zato ćemo vas zamoliti da nam odgovorite na neka pitanja pod poligrafom. Sjajno, samo mi detektor laži treba. U nekim zemljama je njegova upotreba zabranjena, ali to kod nas ne pije vode. Koga briga za ljudska prava. Po glavi mi se već vrzmala gomila dijagrama, vidio sam iglu za očitavanje pulsa na papiru i sve što dolazi uz povremenu inkviziciju.
Onaj moj u kožnoj jakni je nestao i za nepun minut se pojavio sa lap- topom, crnim električnim sveznicama za nadlakticu, grudi i vrhove prstiju. Za tren oka su mi sve povezali da bi žena nastavila sa pitanjima objasnivši usput da očekuje precizne odgovore.
Žena: Da li radite za njih?
Ja: Ne razumijem, za koga?
-: Da li radite za drugu stranu?
-: Koju drugu stranu?
-: Gospodine, da li pišete da je kod nas sve nenormalno?
-: Da.
-: Da li nagovarate gradjane da se bore za svoja prava jer ih država uskraćuje?
-: Da.
-: Da li pišete da su svi ovdje budale?
-: Ne.
-: Ne?
-: Nisu svi budale.
-: Ko su budale?
-: Dugačak je spisak.
-: Da li se to odnosi i na predstavnike vlasti?
-: Mislite političare?
-: Da?
-: Svakako.
-: Ko su budale medju političarima?
-: Dugačak spisak.
-: Tvrdite da našu politiku vode slijepci?
-: Da.
-: Zašto?
I na tom mjestu mi doktore proradi kliker. Ovo je dobro isplanirana skrivena kamera. Kakav sam bolid ispao. Moram priznati da sam oduševljen. Posvetili su mi cijeli dan. Mora da je jedna kamera iza one saksije. Gdje su onda druge?
Žena: Dakle, zašto?
Ja: Ne znam.
-: Kako ne znate?
-: Fino.
-: Hoćete da kažete da našu državu vode slijepci?
-: Hoću. Pozdravljam roditelje.
-: Koje roditelje?
-: O čemu pričate?
-: O roditeljima.
-: Je li sve u redu? Hoćete vode?
-: Hoću. Sjajan fazon.
-: Koji fazon?
-: Pa ovo, skrivena kamera, policija i to.
-: Skrivena kamera, okreće se prema šefu koji joj po prvi put pokazuje zainteresovanost. Ovaj je lud.
-: Da.
-: Šta da?
-: Budala. Ja sam budala. Svi smo budale. Sad razumijem.
-: Šta razumijete?
-: Ova je zemlja je sjajno zamišljena skrivena kamera,
eksperiment nad ljudima umjesto zamoraca, zar ne?
-: Kakav eksperiment?
-: Neko je obučio ove gore kako se trenira mozak. Istrenirali su nas da vjerujemo kako nismo gladni, nezadovoljni, isfrustrirani, poniženi, pregaženi, zaboravljeni i nesretni. Ne, ne. Sretni smo jer imamo život, kao ona biljka doduše, ali život. Tako i živimo, u ćošku. Stiješnjeni izmedju zidova, osudjeni na nepokretnost. Saksija nam je uveliko premalena ali treneri nam ne dozvoljavaju da se razgranamo. Ne smijemo olistati, procvjetati, zablistati. Zato je roletna kraj tog ćoška uvijek spuštena…
za ostalo znate. Doktore,
molim vas recite mi da li sam ja samo budala ili sam potpuno lud?
27.03.2007. | 11:34 | 1 K | P | # | ^
