Svjetionik
Ljudi se dijele na mnogo kategorija. Moja omiljena kategorija su oni koji me motivišu da postojim, da radim i stvaram. Oni iznad svega vole ljude koji ih okružuju i vjeruju da se iz njih može izvući najbolje. Problem je u tome što su rijetki. Jako rijetki.
U prevrtljivom vremenu punom iznenadnih promjena na koje naš čovjek nije navikao, pa se u njima nevješto koprca, poput ribe u blatu za ljetnih suša, oni su kao mali svjetionici. Kad nas okruže masivni talasi, nasumce razbacajući na opasne stijene sve što se nađe na njima, kada je izvjesno da ne postoji izlaz negdje u daljini ugledamo blijedi nagovještaj svijetlosti. Svijetlo nas doduše ne spašava, ali nas samouvjereno odvraća od sigurne propasti.
Pošto su prave rijetkosti u svijetu punom taštine i dvoličnosti, prava je sreća naići na njih, privući njihovu pažnju i naučiti neke lekcije od njih. Uglavnom se ne nalaze u televizijskim kutijama, skupim kancelarijama ili markiranoj odjeći. Moramo ih sami pronaći, daleko od društvene prljavštine. Što ih više tražimo, sve su dalje od nas. Svjesna odluka da ih pronađemo tu ne pomaže. Kad dođe vrijeme pojave se pred nama sa kratkom porukom, ako ih prepoznamo kao svjetionike naravno, da je tajna kombinacija savladavanja prepreka jako jednostavna.
Simbolika koju koriste je toliko raznolika da na prvi pogled izgleda potpuno neprepoznatljiva. Ponekad je u pitanju bezazleni gest, riječ ili zagrljaj. A ponekad nešto toliko veliko da ne može stati u ove redove. I bez obzira kakav znak nam donese, odgovor zagonetke naših nevolja nikad nije kod njih. Uvijek je u našim rukama.
25.01.2007. | 16:53 | 1 K | P | # | ^
da se ne zaboravi
PROLJEĆE 92.
Proljeće devedeset druge
stalno je u sjećanju mom
bio je Bajram prepun tuge
sad nosim prkos u srcu svom.
Drhtala je moja Bosna
i gorila u aprilu
i djeca su plakala
u majčinom krilu.
Ko preživi ispričat će
bitke naše i sudbinu
nek ispriča o herojstvu
svojoj kćeri- i svom sinu.
ZEMLJA SNOVA
Samoćom i tugom mislim
šta mi rade od moga kraja
što mi moju Bosnu ruše
i ima li zlu tom kraja.
Bosno, majko, domovino,
šta se sada s tobom zbiva
što se puca na sve strane
zašto Bosno, šta si kriva.
Šta mi radiš to od zemlje
dušmanine proklet bio
zašto rušiš moje snove
o životu što sam snio.
ali sve će dušmanine
poslije tebe opet biti
sa Bosnom ću u slobodi
divne snove opet sniti.
Ljepšu ćemo našu Bosnu
hej, zlotvore, sagraditi
za buduća pokoljenja
zemlju snova načiniti.
OSMIJEH SLOBODE
Zlatna jesen opet dođe
i padaju hladne kiše
mi hitamo s tobom zemljo
za tebe se sada diše.
Doletjela bijela zima
i snijeg leden opet pada
mi ne damo zemljo naša
ni jednoga tvoga grada.
Osvanulo proljeće je
opet cvijeta cvijeće rosno
do zadnjega borimo se
domovino naša Bosno.
Doći će i žarko ljeto
I sunce će da nas grije
hej, najdraža domovino
sloboda se eno, smije.
23.01.2007. | 14:53 | 5 K | P | # | ^
Vjetrenjača
Nedavno sam se nasao sa dvije prijateljice, josh iz gimnazije, na kako se to popularno kaze, kafici. Iznenadile su me divnim poklonom, knjigom koju sam odavno prizeljkivao, ali je nisam mogao pronaci. Ostale prijateljice, rasute po svijetu tokom studija nisu bile tu, ali sam njihov duh zatekao na prvoj bijeloj stranici. Tamo je, iznad njihovih potpisa stajalo: našem Don Kihotu…
Cijelu deceniju nakon gimnazijalskih dogodovstina i problema koji su na tada izgledali kao planetarno najbitnija pitanja, oni nisu promjenili svoje misljnje o meni. U nihovim ocima i dalje sam Oštroumni plemić od Monče, neko na ragi Rasanti nesmotreno jurca po srednjovjekovnim pustarama napadajuci ruinirane krčme umisljajuci da su zlokobni zamci, vjetrenace umjesto divova, putnicke kolone umjesto vitezova samo da bi zasluzio ruku svoje dive Dulčinije.
Razgovarali smo to veče dugo, o mnogim stvarima koje nas vezu i onima koje nas ponekad odvajaju, o vremenu koje poput pijeska u rukama nezadrzivo odlazi od nas, o ljubavima i nadanjima. Bilo je lijepo, osjecao sam toplinu kakvu samo djetinjstvo i dječaštvo mogu podariti. Nakon rastanka ostadoh sam da ušuškam uznemirene misli u njihove krevete.
Iduci nazad kuci pomislih, divno je ovo sto su mi priredili, a onda sa uzasom kroz glavu mi sijevnu munja sumnje- mozda to i nije tako pozitivno. Jer jurcati poput kakve lude u potrazi za nečim sto zapravo ne postoji ne izgleda pretjerano pametno. Mozda u srednjoj skoli, kad se mozemo pravdati eksplozijama pokrenutih hormona, dokazivanjem i tvrdoglavoscu, ali ne par godina nakon toga.
Pregledao sam knjigu o simbolima, sa plavim tvrdim povezom, oduševljavao se bogatstvom skrivenim u njoj, ali me nemir nije napustao. Moja slika mene bitno je subjektivna, zelim vjerovati da sam u zivotu poslozio mnoge stvari na idealno mjesto, da sam radio ispravno i da sam u bitnim stvarima povlacio najmudrije poteze. Istina ipak, nije takva. Pravio sam silne greske, a jos ako me drugi vide kao čudnog seljaka iz Monče, sa neobicnim i neshvatljivim idejama, tu neshto sigurno ne stima. Da li sam sve do sada radio naopacke, pogresno? Zastrasujuca istina ili neophodno otrijeznjenje?
Cijeli ovaj diskurs samo da dodjem do jedne jedine rijeci- idealizam. Tesko s idealizmom ide, cak i kad se o njemu samo pishe. Idealizam je nepopularan danas, prilicno anarhan kao literatura kojoj se ismijava Don Kihot, zaglavljen izmedju zubaca vremena, ogoljen praktičnošću savremenog zivljenja, rasčerečen iznad jaza generacija roditelja i sinova. I idealsti pomalo vanvremenski vjeruju da svijet moze biti drugaciji, bolji i ljepsi ( ima i onih losih mislilaca, nazalost ), barem dijelom kao Morovo čudesno ostrvo Utopija.
Razmisljam, mozda je najbolje sa sobom biti iskren i ako je potrebno, priznati sopstveni poraz. Krenuti dalje sa smradom naucenih lekcija o zivotu i zivljenju direktno pod nosom. A bilo ih je mnogo. Mozda mnogo vishe nego sto je trebalo. Pokusavam se sjetiti svih situacija u kojima sam izvlacio deblji kraj, crvenio se, sam sebi licio na potpunu budalu zbog stvari koje sam radio ili pokusavao mijenjati; komunikacije s ljudima kojima sam vjerovao pa su mi zabili nozeve u ledja kad sam najmanje ocekivao, koji su iznevjerili i mene i ljude oko sebe i sto je najbitnije- ideje. Ideje koje su nas nosile na svojim snaznim krilima ubjedjujuci nas da se moze zivjeti pristojno, normalno, dostojanstveno. Ideje saradjivanja sa ljudima, nesputanog dialoga, povjerenja i ispunjenosti. Ideje o normalnom zivotu. O zivotu kojeg nemamo.
Znam, dosadio sam i Bogu i ljudima istom pricom o mom pogledu na svijet i porukama da sebi mozemo najvishe pomoci (hvala onima koji su me prozvali guruu..ali ipak ja to nisam). Ponekad sam duboko razocaran i samo zelim da sve posaljem u p.m, sto dalje od sebe, da me vishe nikad ne okrzne prica o pokusajima donosenja i stvaranja srece na ovo tuzno tlo, jer znam da cu se primiti na njega, kao pelcer u blagotvornoj vodi proklijace iz mene zelja da budem dio toga, da pomognem stvaranje atmosfere u kojoj cemo se mnogo vishe smijati i mnogo manje tumarati zabrinuti.
A onda se osvrnem oko sebe, pogledam stvari koje su ljudi koji slicno misle uradili, pokrenuli i pokusali pa se po ko zna koji put predomislih. Kao sto sam dugo razabirao u sebi da li da objavim ove misli. I objavljujem, svestan rizika da ce se mnogi podsmješljivo naceriti i promrljati sebi u bradu: budala. S druge strane znam da ce se makar neko prepoznati u ovome, prepoznati dio svoje zivotne price i umjesto tupog klimanja glavom u znak odobravanja zamisliti se i dobiti dodatnu snagu da nastavi dalje. Mozda bolje i silnije nego prije.
Pritom ne govorim o zaludnom jurishanju na vjetrenjace, vec o potrebi da izdvojimo dio svoje energije, svojih zivaca i onog pijeska medju rukama samo da bi ucinili nekoga iz svoje okoline sretnijom i samopuzdanijom osobom. Makar joj podarili samo jedan osmijeh, jednu iskru koja ce zapaliti usnulu nadu, vjeru da sami mozemo uticati na svoje zivote, biti solidarni, širokogrudi i biti iznad svega- ljudi vrijedno je truda.
Idealizam nije posao, zelja ili racionalno htijenje, to je prosto stil zivljenja. Prisjecajuci se posvete s pocetka ovog pisanja uvidjam da su moje prijateljice bile u pravu. Uceci od boljih naucio sam ostati covjek koji vjeruje srcu, pronalazio ljude slicnog kova s kojima sam se zajedno radovao lijepim stvarima i dijelio zajednicke strahove, s kojima sam mjesao cement za zidanje utvrde pred najezdom ludila, dodavao tegove na vagi univerzalnih vrijednosti vaznijih od trenutnih politickih hirova nepismenih vladara, vjerovao da svi mi zaista mozemo mjenjati svijet. I mozemo, samo kad bismo prihvatili činjenicu da prvo moramo raditi na sebi.
Mozda je ovo suvishe idealisticki, mozda je ovo vjetrenjača mnogo velika za moje skromno koplje, ali je to tako. Ako ste izdrzali citanje do kraja ostaju vam dva izbora: prvi je da kazete- pih, kakvo pateticno smece, drugi je da od sada malo vishe vjerujete samima sebi. Sto vishe budemo vjerovali u sebe i svoje sposobnosti, veca je sansa da cemo zivjeti kao dostojanstveni ljudi.
21.01.2007. | 15:01 | 1 K | P | # | ^
ČUDObezNEDOUMICA
Dok klimatolozi neprestano tupe o mogucim efektima zagadjivanja prirode, dole na Antarktiku se odlomio gigantski komad leda. Prostranstvo velicine vecih gradova uz prasak se otisnulo u nepregledno more i sigurno topljenje. Od inpresivne mase ce ostati samo obicna, slatkovodna tekucina smijesana u slankastom nepregledu. Neupotrebljiva. Neizvjesno je samo koliko ce proces trajati.
Steta. Kako god okrenem, voda je cudo. Bez nje ne mozemo ni u jednoj jedinoj kombinaciji. Ona nam dodje kao kakav referentni sistem. Prostor bez tecne vode je prostor bez zivota. Cak i led, po prirodi stvari laksi od vode, omogucava zivim organizmima da tokom ekstremnih zimskih temperatura prezive.
Kako ovaj tekst nema veze sa hemijskim cudom, vec sa drustvenim cudom u kojem obitavamo razjasnit cu nedoumicu. Odlomljena gromada mu nekako dodje isto sto i BiH. Pogresnom politikom pogresnih ljudi i sumanutim odbijanjem da se pripojimo ostatku razvijenog europskog kopna, ne samo da smo svojevoljno otisli ispod nule nego smo se od njega na koncu i odvojili. Sada smo u prostoru za koji ne veže standardna pravila. Zapravo, ovdje uopste nema pravila.
Obicnim gradjanima razlozi nisu nimalo jasni, ali to uopste nije bitno. Pogresnim ljudima nishta nije bitno, kamoli sveto, ponajmanje zivoti gradjana. Zato smo mi pravo cudo. Zahvaljujuci neobicnoj sposobnosti izdrzavanja nejnenormalnijih situacija na granici prezivljavanja, gradjani BiH, njih cijelih devet desetina parazita ugodno pluta na povrsini.
Istorija jednako točak, vrti se ukrug.
Nedoumica vishe nema. Kao i antarkticka gromada i ova nasa ce polako nestati u prostoru, nakon sto je nedavno zalutala u vremenu. pitanje je samo- kada.
19.01.2007. | 15:43 | 0 K | P | # | ^
Ne prestajemo brojati dane...
Žao nam je što si otišao.
Žao nam je što smo te izgubili i što više nisi s nama.
Žao nam je što se to moralo dogoditi da shvatimo koliko si nam
važan bio.
Znali smo i prije da te volimo, ali zašto ti to nismo stalno govorili?
Tako nam je žao što te riječi nisi češće čuo iz naših usta.
Hvala ti što si bio s nama.
Hvala ti što si nam uljepšavao dane.
Hvala ti za svaki tvoj osmjeh.
Hvala ti za svaki tvoj zagrljaj.
Ponekad smo toliko ljuti na Boga što nam te uzeo.
Jeli to njegova volja bila?
Jel on to želio da budeš gore s njim?
Nadamo se da si tamo sretan.
Neopisivo nam fališ..
Nikad te nećemo zaboraviti.
Uvijek ćeš biti u našim srcima.
Volimo te i uvijek ćeš biti s nama...
18.01.2007. | 09:09 | 3 K | P | # | ^
Ispit broj 4. (sto mi je ovo trebalo)
ovoliko glava mi ne bi bilo dovoljno da zapamtim sve što bi trebao znati do četvrtka..
17.01.2007. | 00:05 | 1 K | P | # | ^
štafeta...pa moram nesht napisati...što se mora nije teško:)
Hm...Volim jesen..
1.) To mi je omiljeno godisnje doba. Iz nekih licnih razloga.
Zbog boja koje prolaze u toplu gamu, jaceg kontrasta uzrokovanog uglom svijetlosti, zbog mirisa na plodove zemlje, zbog magle koje oslikavaju pejzaž, tisine na obalama rijeke..
Zbog nashe baste...jednostavno najljepse izdanje prirode.
2.) S obzirom da volim bebe, al neobjasnjiv je moj strah od malih beba. Onih mladjih od godinu dana, sto jos ne znaju hodati sami. Bojim se primiti ih u ruke, uvijek mislim da cu ih previse stisnuti, nezgodno primiti i da ce mi ispasti iz ruku...ne znam kako cu se snaci kad jednog dana postanem dotični tata.
3.) Ne odgovara mi...
prežderavanje,
mržnja zime,
strah od samog sebe,
bježanje,
promjena raspolozenja iz minute u minutu...
cijeli dan ne jedes, a onda kad dodjes kuci strpas cijeli frizider u sebe.
poznato?...ne vjerujem :(
4.) Danas sam bio s jednim kolegom na kafi...
Decko je nabrajao novogodisnje odluke, a onda je dosao red na mene.
Rekao sam mu da zelim biti sretan..on mi je rekao da sam skroman...mozda...ne trazim puno. Ne zelim nishta drugo, a to bi znacilo da zelim imati iskrene, voljene, prijatelje koji me slusaju i kojima sam uvijek na raspolaganju kao rame za plakanje ili oni meni.
Mozda i to da se trebam usredotociti samo na jednu stvar ( srecu ) sto bi u pravilu znacilo da je lakse raditi samo jedno nego 10. stvari usput.
5.) nadam se da je dosta podataka...
A piva...vidis ja je obozavam..al bas je volim ne zato sto je jeftina i sto je svugdje ima...jednostavno uzitak ju je popiti, mada mi sjedaju i rakije, gemisti i bambusi, al piva je piva.
prozivam:
http://mercuryboy.blogger.ba/
http://playhard.blogger.ba/
http://justashadow.blog.hr/
16.01.2007. | 17:11 | 1 K | P | # | ^
divan dan
Pisanje posta zna postati prilicno mucan posao. Trudim se da ga dozivljavam iskljucivo kao svojevrsnu igru s rijecima koje ce citaocu direktno ili izmedju redova prenijeti neku poruku. Medjutim, kad pisanje shvatim previse ozbiljno, uloge se zarotiraju pa se rijeci poigraju samnom kao s kakvom plisanom lutkicom.
Dan pred rok za predavanje svih vec spomenutih grafickih radova, nisam imao ni pribliznu ideju sta ce biti u ovim redovima. kada sam otisao u krevet, samnom je legao i nemir koji me je negdje oko cetiri sata probudio. U glavi mi je tutnjao teret kad sam kroz prozor ugledao bljestavu Veneru na zapadnom nebu. u narodu je josh poznata kao zvijezda Danica i u nekim krajevima postoji predanje da donosi radost i plodnost. mozda zbog sugestije ili neceg drugog, konacno sam zaspao smiren i uvjeren da ce jutro odagnati nedoumice.
Pokazalo se da je Venera bila u pravu. Shvatio sam da nas cesto pritišću stvari koje na nas nikako ne bi mogle uticati kad ne bi dozvolili da nas savladaju.. ovdje nas cesto opterecuje opsta atmosfera i raspolozenje u nasoj okolini, dozvoljavamo da nas onespokoje ljudi sa negativnim zivotnim filozofijama, pesimizam i najuzasnija stvar od svih- prefiks NE.
ne mogu, ne znam, ne umijem...tako cesto cujemo u nasim svakodnevnim razgovorima pa htjeli ne htjeli postajemo dio miljea u kojem se NE postuje kao bozanstvo.
sustina je u tome da famozni prefiks izbacimo iz zivota i naucimo da se ohrabrujemo s onim sto ostane: mogu, znam, umijem...Pokusao sam i funkcionishe, doduse uz malu pomoc Venere. probudio me divan zimski dan i savrseni radovi.
15.01.2007. | 15:15 | 5 K | P | # | ^
ROK
Ponedjeljak. Dan za predaju svih grafickih radova. Neki studenti naseg malog fakulteta zavrsili su posao na vrijeme i sad opusteno planiraju buduce aktivnosti. Neki nisu i sve su nervozniji jer su prihvatili obavezu da zavrse posao do ponedjeljka, ali tesko da ce stici. Ako ne stignu, neispunjene obaveze..naravno bit ce kaznjeni. Ili ce sami sebe kazniti. Po pravilima koja su svi prihvatili. Kao mala drzava.
Mislim uspjesna i pametna drzava. Mislim, ono sto nije ova drzava. A ova drzava pa tako i njeni gradjani, nisu navikli na pravila bilo kojeg oblika. Doduse navikli su da pravila krše- u svakom obliku. Kad u ovoj drzavi govorimo o pravilima cesto se pozivamo na onu krilaticu prava i …. I taman kad dodjemo do onog drugog- obaveze, u stanju smo pronaci hiljade razloga da se izvucemo, da se opravdamo pred sobom ili bar djelimicno, pred drugima. Jer, reci ce mnogi- mi to nismo htjeli.
No, htjeli mi ne htjeli, pravila ne prastaju. Zato su napravljena. Tako ni ovi nashi, nadlezni ne prastaju. Skoro je pet sati. Subota navece i ja prosto nemam snage za josh jedan graficki do ponoci. Zato cu se sam kazniti i cekati da neko zabrlja sa rokovima. A to je vec takmicenje iz kojeg ce se izroditi snaga i kvalitet. Bas ono sto treba ovoj drzavi.
13.01.2007. | 16:46 | 2 K | P | # | ^
vRiJeMe
Noc je tiha, optočena praškastim oblacima i ponekom zalutalom zvijezdom. nagovjestava kišu, a sa njom i sumornu zimu. Po ko zna koji put, svedočimo o pobjedi prolaznosti. Sa terase restorana posmatram pripite ljude kako se vesele uz poznatu muziku. Skupili smo se da proslavimo jedan od najsretnijih trenutaka u zivotima dvoje mladih. Tamo, djevojka odjevena u elegantnu bijelu vjencanicu tiska se kroz gomilu do zagrljaja svog izabranika. I beskrajno dugo se smije.
Iz zamisljenosti me prekida njen otac, šarmantnim izvinjenjem i molbom da mi se pridruzi. Privlaci stolicu prepustajuci se zadovoljno prizoru u kojem se jedan od njegovih snova pretvara u stvarnost. Najednom, kada sam vec mislio da ce se prepustiti svom unutrasnjem miru, njegove nemirne rijeci pocjepase onaj trenutak tisine, kad bismo rado prozborili bilo sta, ali na prosto ne ide. Sretan sam, kaze, jer je izabrala cestitog i odgovornog covjeka. Kroz redove naslucujem da je tu bilo jos neshto kao- nadam se da ce biti sretna. Suvise obazriv da preko jezika prevali tako smjelu istinu. Za sada je dovoljan ovaj trenutak ispunjenosti.
Svasta smo preturili preko glave u ovih desetak godina, povjerava mi, i cesto sam mislio da ih necu izvesti na pravi put. Suvise je ovdje prepreka, mnogo je budala oko pametnih ljudi i tesko je pronaci mjesto za normalnog covjeka. Ne skidajuci pogled sa razdragane mlade, pomalo odsutno priznaje da ga mnogo vishe brine sin, stasit mladic od 24 godine koji je diplomirao sa sjajnim ocjenama i vec godinu dana trazi posao. Sve vise se uzivljujuci u problem briznog roditelja dodaje da je zivio u drugom vremenu, kada je bilo mogucnosti na svakom koraku, a ko je htio raditi mogao je dobro zivjeti. Ponekad mi se cini da ovdje posao nikad nece pronaci, nastavlja, i izjeda me sto mu ne mogu pomoci da planira svoju buducnost. Kako da stekne samopostovanje i samopouzdanje bez novca koji ce sam zaraditi. Kako da bude nezavisan? A on je samo jedan od hiljadu. Povukao se u sebe, bez nade i bilo kakvih ocekivanja. Čeka bolje vrijeme, da se neshto promjeni u drustvu pa ce valjda i obrazovani ljudi naci svoje mjesto u njemu. A to vrijeme nikako ne dolazi.
Sustina je da nikad nece ni doci. Logika iscekivanja je u ovom trenutku logika suludosti. Generacija nasih roditelja zivjela je samo svoje vrijeme koje nema ama bas nikakve veze sa onim sto mi danas zivimo. Mudri su davno zapisali da svako vrijeme namece svoja pravila i ko se o njih oglusi, vrijeme ga surovo pregazi. Tako i ovo nase nemilosrdno gazi sve pred sobom ne birajuci zrtve. Stvarnost nas uci da su po pravilu zrtve vremena neprilagodjeni i htjeli mi to priznati ili ne, nedovoljni hrabri ljudi.
Bez obzira kako to surovo nekima zvucalo, problem brižnog oca trebao je biti rijesen prije sest godina, kada je njegov sin prevalio prag punoljestva. U predhodnih 18 godina morao je savladati najvaznije lekcije iz predmeta Licna odgovornost, jer bez njega put u zrelost neminovno vodi do provalije zivotnih studija. Nasa kultura nikad se nije zasnivala na racionalnosti ( sto ima svoje prednosti ) vec iskljucivo na emocijalnim temeljima pa je vrhunac roditeljske paznje oduvijek bio besmisleno tetošenje čak i nakon punoljestva. Naši roditelji nikad nisu shvatili da je vrhunac roditeljske paznje odluka da djecu puste iz svojih skuta. Umjesto, toga oni ih sebicno cuvaju uz sebe, ne dozvoljavaju im da zaista odrastu i rijetko uvidaju sopstevenu gresku. Zato svaka nova generacija u ovoj zemlji beskrajno bolno ispasta.
Problem naseg mladog covjeka nije u nedostatku inteligencije, kreativnosti ili talenta. Naprotiv, svega ovoga uglavnom imamo u izobilju. Problem je u nesposobnosti da svijet pogledamo iz vizure samog svijeta, a ne iz mutne pozicije. Najsofticiranije drzave nisu napredne, jer su njihovi narodi obdareni bozanskim vrlinama, vec zato sto mukotrpno rade. Prostor u kojem mozemo normalno stvarati i zivjeti je pred nasim ocima, ali je bezvrijedan dok ne otvorimo oci . A zato je potrebno tako malo napora. Zarobljeni u gustom tijestu ogromnih zelja i sićusnih mogucnosti, uglavnom posustajemo pred najbeznačajnijim preprekama i durimo se na svijet poput malog djeteta kad nije onako kako mi prizeljkujemo. Historija je bezbroj puta potvrdila da je nezrelost jednog naroda njegov najgori saveznik, ali mi i dalje tvrdoglavo odbijamo da naucimo ovu lekciju. Zato nije nikakvo cudo sto ovako zivimo. To samo po sebi nije tako porazno, mnogo je poraznija cinjenica da moze drugacije. Apsolutno sam siguran da ne grijesim.
Hajde zivio ti meni i hvala ti na razgovoru, podizuci casu prozbori ponosni otac, a sad izvini, vrijeme je da se vratim svojim gostima. I tako prica prestaje, kao i vecina slicnih prica u ovoj zemlji. Kipteći od zaprepašćujućeg potencijala, ali nedovrseno. Hocemo li ikad ista nauciti iz nasih greseka?
10.01.2007. | 20:33 | 3 K | P | # | ^
prijatelji
Tokom naseg postojanja ostvarujemo kontakt sa stotinama i stotinama pojedinaca. Bilo da su oni jednostavno samo poznanici, trenutne ljubavi, kolege, skolski prijatelji, zabavni sefovi, mrzovoljni poslodavci, novi prijatelji, blizi ili dalji rodjaci, svi oni koje susrecemo, svi nas oni cine onakvim ljudima kakvi jesmo.
Tacno je, neki pojedinci zasluzuju nasu sklonost, ljubav, drugi ne zasluzuju. Neciji se putevi ukrste na nasim neprimjetno, dok neki drugi ostave trajni utisak.
Bilo kako bilo, oni su ti koji formiraju nase ideje i licnosti.
Medju svim ovim ljudima postoje oni koje poznajemo po reputaciji zato sto ih svi znaju. Postoje i oni za koje vjerujemo da ih znamo,a da ih ustvari ne poznajemo.
Postoje i oni sa kojima se susrecemo redovno ili samo ponekad, oni za koje se vezujemo zbog njihovih velikih kvaliteta i zbog njihovih malih gresaka. Mi naucimo da volimo ove ljude nasim srcem i umom, i oni nas, bez ikakve sumnje, cine boljim ljudima.
zahvaljujem se
Anisu,Dzenani,Aldijani i mnogima od vas.
Sve najbolje,
Deni
06.01.2007. | 23:08 | 7 K | P | # | ^
M O Č V A R A
U ovoj zemlji inspiracija nikad ne ponestaje. Suštinski problem je napraviti pravi izbor izmedju silnih ideja koje se same namecu za pisanje. Kao da svaka od njih insistira da se bas o njoj pise. I tako to pocinje. Mislim, pisanje. Htio sam neshto sasvim drugo uplesti u papir i drugacije ga nasloviti, kao i obicno, planirati u ovoj zemlji znaci unaprijed isplanirati promjenu kompletnog plana.
Skoro sam preko jednog prijatelja upoznao markatnog gospodina od 50 i kusur godina, svjezeg i otvorenog duha. Iako je duplo stariji od nas,s vidnom lakocom snalazio se u komunikaciji. I tako, malo po malo, kroz razgovor o muzici i filmovima, pred ocima mi je rastvorio dio svoje svakodnevnice, ponajvise zbog nesuglasica sa 20- godisnjim sinom kojeg nikako ne uspjeva motivisati da nastavi studije. Kaze, zakace se ponekad, porickaju se, pa se ohlade i vrate na staro. Roditelji ne razumiju zasto njihov jedini sin ne pokazuje zelju da uci, a on ne razumije zasto roditelji toliko insistiraju da studira. Cak je, dodaje gledajuci tuznim pogledom, nedavno bijesno odbrusio majci da mu ne treba fakultet od kojeg nece imati nishta. Bas kao i ona.
Tako se odmotava i zamotava zacarani krug prosjecne porodice u ovoj zemlji. Jedni ne shvataju druge, drugi i ne pokusavaju shvatiti prve. Ili prosto ne mogu. Ne znaju. Kad malo bolje razmislim, to je samo srce problema. Neznanje. Neiskustvo. A uzasavajuca posljedica je svakako mlad covjek koji ne vidi nijedan stimulativan motiv da radi na sebi, da se usavrsava, da se u potpunosti formira kao licnost. No, nije ovo nishta novo. Isto tako nije novost da o mladom covjeku samo rijetki zaista brinu. Zapravo, skoro niko. Mozda oni roditelji koji jos uvijek imaju snage i vremena da svoju djecu savjetuju, da im budu kakav- takav uzor.
Naoruzan uzasnim iskustvom iz predhodnih godina, sit bljutavih patrljaka pustog nadanja, svjestan isprostituisanosti pojmova buducnosti i boljitak, gradjanin ove zemlje izabrao je najgoru mogucnost. Dodatnu izolaciju. Bijeg u sebe, tiho zavlacenje na teritoriju ćorsokaka. Poput zivotinje stjerane pred opasnoscu, povlaci se u vonj izlizanih ocekivanja, nesvjesno trazi podrsku u proslom vremenu. U perfektu. Mozda zato sto je tamo sve savrseno. Izbezumljen, beskonacno izvaran, poput oboljelog od ozbiljnog psiholoskog poremecaja, vraca se u ljepse vrijeme, tamo gdje se osjeca dobro. Vraca se u djetinjstvo. Zrtvuje sve godine stasavanja za trenutke ljepseg vremena zarobljenog u sebe. Proslost. Taj beskraj spokoja. Savrsen recept za najbolnije starenje. Sasvim neprimjetno, rekao bih. Potom se zapravo odrice sebe, rijesenih problema i trauma. Dize ruke od stazice utabane oziljcima vlastitih tabana. Konacno, u toj nametnutoj igri nejasnih pravila i (ne)smislenosti neminovno gubi. Kako igra ne poznaje kompromise, gubitak je totalan.
No tinejdjer je u potrazi za najlaksim 'otkidanjem'. Kao da je u zivotnoj dezorijentisanosti ostao bez ikakvog temelja, duhovno potpuno osakacen, pa se tupo prepusta inerciji da ga nosi kamo se njoj svidi. A inercija se sama ne obnavlja. Potrebna joj je energija, pogon, motor.
Ti, dragi moj čitaoče. Jednom, kad prestane energija, ostaces na pola puta, zarobljen u nedodjiji, bez mogucnosti ikakvog kretanja. Ziv, a mrtav. Izigran i namagarčen. Tada i perfekt i nije tako savrsen.
Kako se izvuci iz celjusti izolovanosti? Tesko. Jako tesko. Ali jako tesko i nemoguce nije isto. Mudrost istoka reklo bi da najdulje putovanje pocinje obicnim korakom. Nasim korakom. Za pocetak ce biti dovoljno da pogledamo svoj odraz u staklu ili mirnoj vodi. Zelimo li dopustiti da nam se zivot svede na uspjesnu imitaciju najprimitivnijih biljnih organizama, svakodnevnu potrebu da zadovoljimo elementarne fizikalne zahtjeve, da unosimo, iskoristimo i preradjujemo minimalnu kolicinu energije. Ili moze drugacije. Recimo da tu energiju zasluzimo. Radom. Osvajanjem novih prostora. Sticanjem slobode. Obacivanjem pateticnih kompromisa. Sa samim sobom prije svega.
Gradjani s ovih prostora godinama pribjeziste traze tudjim nesposobnostima i ludostima. Nikako u sebi. Ne ne. Uvijek je neko drugi kriv. Mi uvijek imamo savrsen alibi za sebe.
Definisati nashu situaciju nije nimalo tesko. Mi smo u dubokom, gustom, smrdljivom blatu. Obicno smo bili zaglibljeni do pojasa , od nedavno smo se dokopali i zivog blata. Kako, to valjda samo zvijezde znaju. E, ono nas je odvuklo do dna, taman toliko da nam usta i nos virkaju prema nebu, dok rukama bezuspjesno hvatamo nevidljivi spas. Dalje ne moze. Ispod je tvrdo dno. Tvrdje je od betona. To nam ne smeta. Cini se da bezizlaz zapravo volimo, štaviše uzivamo u tome. Mezohizam na djelu.
Protiv izolovanosti se bori rizikovanjem. Spremnoscu da se pomirimo sa gubitkom ili uzivamo u dobitku. Tu nema srece. Nema proslosti. Proslost je kompromis koji nuzno vodi u osredjnost. U prihvatanje nepromjenjivosti onoga sto se m o r a m j e n j a t i da bi prezivjelo. Kao zmija u proljece. Da bi pariralo svijetu gdje nije pretjerano bitan glas i stas, vec sposobnost. Znanjem koje nema granice i koje se ne stice zabijanjem u sopstveni jad. Vec otvaranjem. Stvaranjem prostora koji ce sam od sebe ponuditi izbor.
Ovo potonje dodje mu kao šok terapija. Iako ponekad moze divne stvari izroditi, to je mozda najskuplja cijena slobode. Posebno za one stasale pod staklenim zvonom. Sto je prije iskuse, prije ce naci svoj izbor. Svoj prostor za drugacije snove. Ili bar motiv za studije. Jer sve pocinje s jednim korakom. Za onog ko smogne hrabrosti da zakoraci.
04.01.2007. | 16:45 | 3 K | P | # | ^
PA LJUDI SRETNA VAM GODINA NOVA
nadam se da vam je bilo odlicno za novu..jer meni je bilo predobro..i necu vas sad zamarati s tim..stavit cu par slika..
a href="http://photobucket.com/" target="_blank">
03.01.2007. | 10:51 | 0 K | P | # | ^
