vRiJeMe
Noc je tiha, optočena praškastim oblacima i ponekom zalutalom zvijezdom. nagovjestava kišu, a sa njom i sumornu zimu. Po ko zna koji put, svedočimo o pobjedi prolaznosti. Sa terase restorana posmatram pripite ljude kako se vesele uz poznatu muziku. Skupili smo se da proslavimo jedan od najsretnijih trenutaka u zivotima dvoje mladih. Tamo, djevojka odjevena u elegantnu bijelu vjencanicu tiska se kroz gomilu do zagrljaja svog izabranika. I beskrajno dugo se smije.
Iz zamisljenosti me prekida njen otac, šarmantnim izvinjenjem i molbom da mi se pridruzi. Privlaci stolicu prepustajuci se zadovoljno prizoru u kojem se jedan od njegovih snova pretvara u stvarnost. Najednom, kada sam vec mislio da ce se prepustiti svom unutrasnjem miru, njegove nemirne rijeci pocjepase onaj trenutak tisine, kad bismo rado prozborili bilo sta, ali na prosto ne ide. Sretan sam, kaze, jer je izabrala cestitog i odgovornog covjeka. Kroz redove naslucujem da je tu bilo jos neshto kao- nadam se da ce biti sretna. Suvise obazriv da preko jezika prevali tako smjelu istinu. Za sada je dovoljan ovaj trenutak ispunjenosti.
Svasta smo preturili preko glave u ovih desetak godina, povjerava mi, i cesto sam mislio da ih necu izvesti na pravi put. Suvise je ovdje prepreka, mnogo je budala oko pametnih ljudi i tesko je pronaci mjesto za normalnog covjeka. Ne skidajuci pogled sa razdragane mlade, pomalo odsutno priznaje da ga mnogo vishe brine sin, stasit mladic od 24 godine koji je diplomirao sa sjajnim ocjenama i vec godinu dana trazi posao. Sve vise se uzivljujuci u problem briznog roditelja dodaje da je zivio u drugom vremenu, kada je bilo mogucnosti na svakom koraku, a ko je htio raditi mogao je dobro zivjeti. Ponekad mi se cini da ovdje posao nikad nece pronaci, nastavlja, i izjeda me sto mu ne mogu pomoci da planira svoju buducnost. Kako da stekne samopostovanje i samopouzdanje bez novca koji ce sam zaraditi. Kako da bude nezavisan? A on je samo jedan od hiljadu. Povukao se u sebe, bez nade i bilo kakvih ocekivanja. Čeka bolje vrijeme, da se neshto promjeni u drustvu pa ce valjda i obrazovani ljudi naci svoje mjesto u njemu. A to vrijeme nikako ne dolazi.
Sustina je da nikad nece ni doci. Logika iscekivanja je u ovom trenutku logika suludosti. Generacija nasih roditelja zivjela je samo svoje vrijeme koje nema ama bas nikakve veze sa onim sto mi danas zivimo. Mudri su davno zapisali da svako vrijeme namece svoja pravila i ko se o njih oglusi, vrijeme ga surovo pregazi. Tako i ovo nase nemilosrdno gazi sve pred sobom ne birajuci zrtve. Stvarnost nas uci da su po pravilu zrtve vremena neprilagodjeni i htjeli mi to priznati ili ne, nedovoljni hrabri ljudi.
Bez obzira kako to surovo nekima zvucalo, problem brižnog oca trebao je biti rijesen prije sest godina, kada je njegov sin prevalio prag punoljestva. U predhodnih 18 godina morao je savladati najvaznije lekcije iz predmeta Licna odgovornost, jer bez njega put u zrelost neminovno vodi do provalije zivotnih studija. Nasa kultura nikad se nije zasnivala na racionalnosti ( sto ima svoje prednosti ) vec iskljucivo na emocijalnim temeljima pa je vrhunac roditeljske paznje oduvijek bio besmisleno tetošenje čak i nakon punoljestva. Naši roditelji nikad nisu shvatili da je vrhunac roditeljske paznje odluka da djecu puste iz svojih skuta. Umjesto, toga oni ih sebicno cuvaju uz sebe, ne dozvoljavaju im da zaista odrastu i rijetko uvidaju sopstevenu gresku. Zato svaka nova generacija u ovoj zemlji beskrajno bolno ispasta.
Problem naseg mladog covjeka nije u nedostatku inteligencije, kreativnosti ili talenta. Naprotiv, svega ovoga uglavnom imamo u izobilju. Problem je u nesposobnosti da svijet pogledamo iz vizure samog svijeta, a ne iz mutne pozicije. Najsofticiranije drzave nisu napredne, jer su njihovi narodi obdareni bozanskim vrlinama, vec zato sto mukotrpno rade. Prostor u kojem mozemo normalno stvarati i zivjeti je pred nasim ocima, ali je bezvrijedan dok ne otvorimo oci . A zato je potrebno tako malo napora. Zarobljeni u gustom tijestu ogromnih zelja i sićusnih mogucnosti, uglavnom posustajemo pred najbeznačajnijim preprekama i durimo se na svijet poput malog djeteta kad nije onako kako mi prizeljkujemo. Historija je bezbroj puta potvrdila da je nezrelost jednog naroda njegov najgori saveznik, ali mi i dalje tvrdoglavo odbijamo da naucimo ovu lekciju. Zato nije nikakvo cudo sto ovako zivimo. To samo po sebi nije tako porazno, mnogo je poraznija cinjenica da moze drugacije. Apsolutno sam siguran da ne grijesim.
Hajde zivio ti meni i hvala ti na razgovoru, podizuci casu prozbori ponosni otac, a sad izvini, vrijeme je da se vratim svojim gostima. I tako prica prestaje, kao i vecina slicnih prica u ovoj zemlji. Kipteći od zaprepašćujućeg potencijala, ali nedovrseno. Hocemo li ikad ista nauciti iz nasih greseka?
10.01.2007. | 20:33 | 3 K | P | # | ^
