Napokon, došao je dan da se mali moreplovac vrati doma.... značajna naznaka da je ljeto pri kraju.
Kamp se zatvara 15.09. pa će moji još ostati dole tih 20 dana i uživati malo sami u miru, i bez malog tvrdoglavca.
Jučer me prvi puta nazvao
od kako je ostao s didom i bakom, i rastopila sam se, čak je i tatu htio čuti. Toliko puno priča da sam svaki puta toliko iznenađena da nemre ništa kad završim razgovor s njim-osim smijati se uz polusuzne oči.
Fali mi već dugo, moja mala zloća
i jedva čekam da ga sutra vidim.
Što se mene i leđa tiće... vodimo
Kiro me spasio (da, da, vratio se s GO) pa smo
Kum i ja otišli, ostavili pol života uz usiljeni smijeh, stisnute zube, bolove i neizgovorene psovke-jer smo mi FINI, i vratili se doma skakutajući uz manje bolove.
Sad je na redu fizijatar, pregledavanje rendgenskih snimki kičmenjaka i neki zaključak, objašnjenje ili barem savijet. Nadam se da će biti bolji od dosadašnjih genijalnih izjava kao što su: "ne smijete se ničime baviti" ili.. "imate preslabe trbušne mišiće..." ajme nebuloza i gluposti... i normalno da izgubiš volju za daljnjim traženjem pametnih doktora kad su svi ovakvi do kojih dođeš.
No, dobro, ima i super privatnika, samo da dođeš do njih trebaš jaaaaako puno šarma. Nije da meni šarm nedostaje, ali onaj drugi šarm
me nekako neće u zadnje vrijeme...
Trenutno me ne zanima ništa osim mog malog povratnika... i zato od rane zore spremam i čistim i slažem i odrađujem posao koji trebam ovaj tjedan da bi mogla biti s njim prije početka posla broj 1. i posla broj 2.
Kak je već veliki
... morat ću ga izmjeriti kad se vrati, sigurno je barem 1 cm narastao taj mali moreplovac...
Ovo desno u box-u je slika od 03.08.2007. s mora...