D e m i j a n & M i k e l a

Znam, već sam dosadna sa tim temama o djeci, al kaj mogu kad mi je jedno u kući i još troje koje je skoro pa isto moje, i još njih 50-tak koji su na neki način, isto moji...

Danas na poslu, odem po kakao (da, da, ja nisam kavopija, već kakao-pija ) i čujem priču (joj, mrzim takve priče, jer ih svako malo čujem, i to jednu te istu od raznih roditelja, ili malo manje roditelja, ali roditelj je taj koji to jest i nemožeš mu to nikak osporiti)

Kaže jedna mama drugoj
mama1: Jooooj, ja kad dođem doma, jedna čekam da malo odahnem
mama2: da, i ja, al kad dođem doma, moje derište me dočeka sa hrpom izvoljevanja
mama1: da, da, pa njima nikad ničega dovoljno da se zabave
mama2: ja ti to riješim tak da malog stavim pred TV i stavim mu kazetu sa crtičima i mirna sam 2 sata
mama1: ma i ja isto tak, samo moram mijenjati kazete, da mu ne dosadi
mama2: je, nemam mira ak mu ne stavim DVD ili kazetu
mama1: super da postoje te sve mašinerije jer bi inače izludila, stalno me nešto ispituje, stalno bi nešto, najradije bi ga bacila kroz prozor, ili dala nekome
mama2: znaš, ja ti to riješim tak da ga svaki drugi dan pošaljem ili na nogomet ili kod neke frendice koja isto ima klinca i meni super!

i tak se nastavlja razgovor, a ja kipim, sreća pa sam dovoljno čula, a opet se dovoljno udaljila da ne ulazim u neke rasprave.

A sad, mislim ono, ima dana kad je takav dan pa ti je malo too much odgovarati na sva pitanja koja tvoja pitalica ili pitalice imaju, ali nikad ne mislim o tome da se RIJEŠIM svog djeteta. Pogotovo ne na način da ga uvalim nekome da imam mira.mja jedva čekam da mi baka javi da se probudio i da mogu po njega. S jedne strane kužim da ima roditelja kojima treba predah, s druge strane ne kužim da se to kontinuirano radi!
Kužim i da klincima treba promjena, ali nikako nebi neću i ne želim da moje dijete bude "rješavano". Možda sam se previše uhvatila za tu riječ, no sve je češće čujem kod roditelja pa me to počelo ne samo jako smetati, već i boljeti i ljutiti!

Vrijeme pred telkom svodim na najmanje moguće, i to je večinom kad moram nešto po doma napraviti što nemogu uz Zvrka, npr, čišćenje kupaone otrovnim sredstvima, ili kad bi moglo nešto pasti na njega. U ostalim situacijama, sve radi samnom, sprema kad dođemo iz dučana il mi dodaje, pere samnom suđe, čisti prašinu, kuha samnom (kad kuham, mada je to sad preuzeo tata i savršeno mu ide), čitamo zajedno, diskutiramo (na njegovoj razini), dogovaramo se... jednostavno kad sam doma uživam sve raditi sa njime i pokušavam svo vrijeme posvetiti njemu. Ne smatram ga zato razmaženim, mada, sva su djeca razmažena ako razmaženost gledate kroz pažnju koju dijete zahtjeva. Proučavala sam ga, i stvarno, on je žalostan i nezadovoljan ako sam ja kod kuće i ako ga recimo sat vremena odbijam od sebe jer MORAM nešto drugo napraviti što ne uključuje i njega. Počinje raditi sve ono što zna da nesmije, sve ono što ZNA da me smeta i da ću reagirati, kao i svatko od nas ako traži pažnju. To je kao da pričate nekome a taj klima glavom i gleda na drugu stranu, i nema pojma o čemu mu pričate.
maleni je još, tek je drugu godinu navršio i djeca u toj dobi jesu egoistični, egocentrični jer su djeca, i još neznaju drugačije. Sve je njihovo, ništa nedaju drugima, sve moraju isprobati, sve taknuti, sve je to faza. Dovoljno sam sa djecom da mogu pratiti sve moguće faze. Doči će vrtić, pa će naučiti kako dijeliti, kako čekati svoj red, kako se ponašati kad nisu jedini, ali sada, sada je vrijeme kada oni jesu centar našeg svijeta, i biti će još dugo. To im treba dozvoliti, jer im treba sigurnost, treba im potvrda da ih vidimo i slušamo, i da kad nas trebaju da smo tu. MI roditelji, a ne neka susjeda ili striček sa nogometa, ili teta sa ritmike.

Zvrk je sad u fazi da se stalno "udari negdje" i traži pusu. Naravno da se ne udari, i naravno da je to traženje nježnosti. Obzirom da je do sada bio težak po pitanju pokazivanja osječaja, ovo je veliki skok koji me oduševljava.
Jutros gledam svoja dva čovjeka, velikoga i maloga, i uživam

Zvrk budi tatu jer ja moram na posao: "Tata, budi se! Ne pavati vise tata!" zagrli ga i da mu pusu. Neki dan me sam od sebe počeo dragati po licu, uz tihe riječi: "Dem daga mamu", a navečer kad je išao spavati traži moju ruku koju mu prebacim preko kinderbeta a on je omota oko sebe: "Mama duzi Dema da Dem ne pade iz keveta ispod ogadice". Nasmijem se i ovijem ruku oko njegovog trbuščića, potvrdno je pokrije svojom malom rukom i kaže "tako"!

Koliko to dijete priča, naravno, jer se njime bavimo svi od reda, ko je u njegovo svakodnevnom životu nemre izbječi hrpu pitanja i traženje odgovora. Koliko on razumije!? Jako puno, a koliko tek kopira i oponaša riječi, rečenice, poštapalice!?? nemoram valjda navoditi sve (hehehehe)

Razmišljam koliko je tati i Zvrku bitno da su zajedno, koliko je sada njih dvoje povezano od kada je tata doma. Koliko i na koji način provode zajedno vrijeme i koliko je više smijeha u kući. Ne samo da je više smijeha, već je i manje nervoze, manje "onog nečeg" negativnog u zraku, i ja cvatem... kao ruža koju sam dobila od Dragoga (eh, a jednom ću morat provjeriti sve ono vezano uz koprive...)

Meni je "riješiti" se djeteta omalovažavanje mojeg viđenja roditeljstva. Riječ koja je toliko zapravo nevina, meni je ko špranja koja mi se zabila na neko mjesto koje baš nije dostupno za iščeprkat van...

Ljudi, uživajte u svojoj djeci i vremenu koje provodite s njima. Rastu brzo, pitat ćete se kad su odrasli i gdje je nestalo vrijeme kad su bili mali...

Tata lav i Mali lav (Dem je sad u fazi lavova...)