SVATOVI
I kada dođe taj sudbonosni dan u kući kao da je košnica. Sve vrije, svi su uzrujani, svi nešto traže, nešto mijenjaju. Gotovo uvijek još nešto fali, još se nešto uređuje. Uglavnom već u rano jutro iznosi se sav namještaj iz soba jer ih treba okititi. Treba kod susjeda i prijatelja posuditi stolove i klupe. Često se koristi više štokrla na koje se polože široke daske i prekriju sa tkanicama ili tepisima koji su inače u sobama na podu. O tim tepisima sam pisala u poglavlju Proljetno pospremanje. Njih su žene, a kod nas moja bakica, tkale na tkalačkom – stanu, u zimsko vrijeme kada je posla bilo manje. Sve stolove su mladi skupljali i kolima dovozili u dvorište pa slagali po sobama kako se najbolje moglo. Žene su od jutra počele kuhati. Spremala se velika količina juhe jer su i taj dan svi koji su radili na pripremama trebali imati ručak. Djevojke i stare bake su vezale mašne na ružmarine. Za žene su mašne bile bijele i roza, a za muškarce bijele i plave. Svaki svat je kod dolaska u kuću bilo mlade ili mladoženje dobio ružmarin za rever ili gdje se već moglo prikvačiti. Ružmarin je bio kao karta, kao ulaznica za svadbu. Oko podneva bi došli i tamburaši pa je i pjesma i svirka krenula i sav posao odmah bio lakši.
U kući mladenke je isto tako sve bilo užurbano dok se spremala. Mi bismo rekli „ da se mlada oblači“ pa to ispada kao da prije toga nije imala odjeću. Pomagale bi joj mama i sestre ili druge rođakinje, a uzbuđenje je raslo. Vjenčanja su uglavnom bila u predvečerje, a rodbina se skupljala kod jednih i kod drugih jer takav je red.
U određeno vrijeme svatovi bi krenuli kroz selo od mladoženjine do mladenkine kuće, da mladenku otkupe.
Kupovanje mladenke je cijeli ritual kojeg je obično izvodio stari kum uz pomoć mladića ili djevera. Djeveri su neoženjeni mladići, uglavnom rođaci, ali i oni koji nisu. Djeveri su bili pratnja mladim djevojkama, djeverušama. Ti nazivi su se koristili samo u svatovima. Stari kum bi posebnim ritualom pozdravio domaćine mladenke i zatražio njezinu ruku za mladoženju. Trebalo je dobiti dobru cijenu za mladu pa bi njeni tutori (oni koji su sudjelovali u toj prodaji) nudili razne spodobe obučene u stare haljine kao da je baš to mladenka. No na kraju su se ipak dogovorili za cijenu pa bi mlada, sva u bijelom, izašla na vrata. Prije nego je prekoračila prag, roditeljskog doma, oprostila se s roditeljima pa bi i koja suza kanula. Tamburaši bi zasvirali veselu poskočicu i mlada bi bila predana mladoženjinim svatovima, ali i dalje je nije mogao preuzeti mladoženja već ju je sve do crkve vodio djever, a onda preuzeo otac vodeći do oltara. Ako je mladenka imala brata tada je brat bio djever, ako ne onda bratić ili najbliži muški srodnik.
Svatovi su uglavnom pješke polako išli kroz selo i često okolnim ulicama da bi svi mogli vidjeti mladenku. Ona je bila najvažnija taj dan. Uz svatove koji su jujuškali, tamburaše koji su cijelim putem svirali i pjevali, trčala bi djeca i svako toliko vikala: „ Kume izgori ti kesa“, a kumovi mladenaca bi bacali prema djeci punu šaku sitniša koju bi oni žurno skupljali. I tako sve do crkve. Odrasli su častili suseljane koji su izašli gledati svatove vinom i rakijom. Svaka boca je imala oko grla mali vjenčić napravljen od asparagusa i ukrašen trakicama. Sam čin vjenčanja je isti od kada postoji, ali ono što je posebno važno je izlazak iz crkve. Savjet svakoj mladenki je da kod izlaska prva prekorači crkveni prag jer tako će ona biti gazda u tom braku. Dakle svi koji su bili izvan crkve su pomno pratili tko će prvi peko praga i šuškanje među svatovima je učas znalo tko je to.
( MR kaže svašta nešto, a najvažnije podstanar spava, to znači da ga ne treba buditi. Ja zadovoljna. Slijede neki drugi neurološki razgovori. Bit će bar još neko vrijeme dobro, vjerujem).
Idem pisati nastavak o svatovima.
|
