Prije neki dan kažem šulkolegici da Slavonka može iz Slavonije, ali Slavonija ostaje u Slavonki. Smijale smo se i nekako bile žalosne u isto vrijeme. Kao što se i prije odlazilo iz lijepe naše i danas odlaze, ali razlika je velika. Nekada su odlazili očevi, mladići, neudate djevojke dok su obitelji s djecom, često mame i omame, ostajali čekajući neki blagdan da se otac, kćerka ili sin vrate na koji dan svojima.
Ja sam došla u Zagreb, ona moja Z. rođena u mojoj slavonskoj kući otišla je na jug, u Dubrovnik o kojem je stalno sanjarila.
Nas obje imamo crnicu zemlju u genima upisanu, pa iako nema od ovih naših gradskih baščica neke bitne koristi, ipak bar malo zemlje i plodova volimo imati. Ona svoje zove „vrtal“, a ja i dalje malom baščom, po slavonski.
Dakle moja izgleda ovako:
jagode su prošle, na jesen ću kupiti nove sadnice da zamijenim one koje su završile život
salate ima sasvim dovoljno već dva mjeseca gotovo svakodnevno
blitvu mogu jesti svaki drugi dan pa je obavezno sijem više puta kroz godinu
paradajz, paprika, još blitve, salata - nikad previše
i nešto neobično za sjever, mlada raštika.
Naravno da je lijepo imati i cvijeće. Jorgovan je davno ocvao, Smilje upravo cvate, gladiole još imaju vremena, a ruža
se baš pokazala.
I to bi bilo to, uglavnom, dok krastavci ne zametnu plod pa da se pohvalim.
|