Bile su zime. Bile su to bijele zime, snježne i stvarno hladne. Minusi su rasli iz dana u dan, a ipak svi smo voljeli zimu. Kada kažem svi mislim na nas djecu jer odraslima nije bilo lako, gotovo dnevno, lopatom probijati uske tunele po dvorištima i prolaze na ulici. Red se je znao, tada. Otata ili tata ustajali bi još za mraka kako bi, najprije naložili vatru u kuhinji, a onda lopatu u ruke i čisti one staze od jučer jer kroz noć bi ih novi snijeg zatrpao. U vrijeme Došašća moj je otata ustajao ranije nego u druge zimske dane jer je najprije trebalo očistiti snijeg na ulici kako bi narod mogao proći do crkve.
I moje je djetinjstvo u Došašću obilježeno ranim ustajanjem, nevoljnim izvlačenjem ispod tople perine, brzinskim oblačenjem kako bi se toplina perine zadržala.
Naše su omame, pa i mame i tete, u zimsko vrijeme večernje sate provodile pletući; veste, prsluke, čarape, kape, rukavice ili pokrivače. S tim pokrivačem moja bi omama pokrila koljena i noge. Nije mi bilo jasno kako je zebu noge, a nosila je one svoje, do zemlje dugačke, dvije-tri suknje?
Ta četiri tjedna Došašća cijela je družina išla na mise-zornice, osim mog oca. Uvijek se izgovarao kako netko treba kuću grijati dobrom jakom vatrom, a to znači hajcati peć. Mislim da je bio u pravu jer crkva je bila tako hladna da se dah kao koprena lelujao zrakom dok su prisutni pjevali i trljali ruku o ruku kako bi ih malo zagrijali. Unatoč vunenim vestama, soknama, kapama, unatoč kaputima (oba su moja roditelja bili šnajderi) i štofenim hlačama, nakon zornice stopala više nisam osjećala, prste na rukama isto tako. Ma nije baš bilo tako grozno, ali tako smo govorili. Te su zime znale imati i -18 pa i više, a snijega je bilo metar i više u zapusima, ali na zornice se išlo.
O zadovoljstvu kada bismo, povratkom kući, ušli u toplu kuhinju teško da to riječi mogu opisati. Mi djeca bi sjedeći na stolcu grijali noge na otvorenoj rerni dok bi omama žurila pomusti litru-dvije mlijeka kako bi imali friško mlijeko za doručak. Teta ili mama bi odmah krenula kuhati žgance, koje je dugo trebalo miješati, a od kojih je cijela kuhinja mirisala na dobro i lijepo.
Naravno u takvim trenucima nitko nije razmišljao na hladnoću u crkvi, na snijeg koji škripi pod nogama, niti da će sutra ponoviti sve isto.
29.11.2022.
|
