Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Nije to bilo baš tako davno, ovisi kako se gleda i tko gleda. Kao dijete sam mislila da su svi djedovi i bake u selu bili starci koji će brzo umrijeti, ali nije to bilo tako. Neki su jako dugo živjeli pa se činilo kako će tako i ostati sve do „kraja svijeta.“ Taj, „ kraj svijeta“, kod moje je omame bio uvijek vrlo blizu iako je poživjela, a i ja sam vrlo blizu njenom kraju. Onda, u djetinjstvu, „kraj svijeta“ je bio, gotovo, svaki dan i samo sam čekala noć jer tada sve prestaje. Već ranim jutrom moglo se čuti kako je ovo s tim dimnjakom „kraj svijeta.“ Dimnjačar je dolazio nekoliko puta sa svom opremom, napravio nered i na tavanu i u kuhinji, a „kraj svijeta“ nije prestajao. Onda bi prekipjelo mlijeko i krivac bi se znao „kraj svijeta.“ Bila sam često i sama uzrok „kraja svijeta“ jer znatiželja i tvrdoglavost se mogla jedino spriječiti moleći da već jednom dođe „kraj svijeta“ svem tom neposluhu. Seljaci, moj otata i omama, moje tete, marljivi, vrijedni ljudi nikako ne trebaju „kraj svijeta“, molila sam Boga šapćući nedjeljom na misi. Ali nakon mise omama me gleda i zaziva „kraj svijeta“ jer da sam cijelu misu mrmljala, a ona to vidi, naravno da vidi. Nisam joj tada ništa rekla. Ni danas ne vjerujem da bi razumjela, jer za ime Isusovo na misi moraš biti miran, tih kao da te i nema.
Danas uključim grijanje i pomislim stvarno je ovo „kraj svijeta“ sa svim tim cijenama, lošim namirnicama u trgovinama, mesom tko zna iz koje EU zemlje, tko zna s čim hranjeno i koliko antibiotika i drugih lijekova korišteno. Nove bolesti još bez imena i znanja kako ih liječiti. Ledenjaci se otapaju oslobađajući viruse nepoznate vrste. More se propinje iz svojih obala, rijeke plave, potresi ruše, vulkani rigaju utrobu zemlje. I na sve to ratovi. Hoće li nuklearna katastrofa jednog dana učiniti „kraj svijeta?“ Moja bi omama definitivno bila sigurna u „kraj svijeta“ samo da je poživjela 110 godina, ali nije.
( ovih dana, prije dosta godina, a tek u 55 moj je otac otišao)
