Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
A bilo je ovako. Koncert u Lisinskom i prijateljica što me čeka. Tramvaj taman na vrijeme, čak i nešto ranije pa odlučih prije koncerta svratiti u hobi-trgovinu jer smanjkalo mi nešto papira za moje kreativne porive. Sedam je sati i nešto minuta. Prelazim preko parkirališta, preko biciklističke staze ravno prema trgovini jer ne mogu drukčije do pješačkog dijela, razmišljajući da li će biti bolja kombinacija žuto-oranž ili krem-oranž. U idućem trenutku udaram svom težinom o beton. Ne shvaćam ništa, samo osjećam strašnu bol na nozi, ruci, glavi, bradi. Jedan muškarac govori da me nije vidio. Ni to mi nije jasno, a onda me on i neke žene dižu i pomiču na rub pločnika. Sjedim, a mučnina se diže iz donjeg dijela trbuha. Pokušavam dokučiti što je bilo. Muškarac ponavlja da me nije vidio. Meni je svejedno samo da me prestane boljeti. Pokušavam pronaći mobitel. Ne mogu jer sva se tresem. Čovjek uzima mob i pita koga da zove. Uspijem mu pokazati jer imam za hitne slučajeve složeno tako da je tipka na zaslonu. On zove kćer zatim hitnu. Spakirali su me kao paket. Šanca, udlagu na nogu i ravno u bolnicu. Tamo su me cijelu ozračili da bi se vidjelo kako mi nije koljeno puklo. Uglavnom sva sam izubijana tj. contusio cijele lijeve strane, brada, grkljan, polomljena dva gornja sjekutića. Nakon tri sata u bolnicu dolazi policajac i pita me: „Alkohol“? „Kakav alkohol“ - pitam ja njega, a trebam samo mir i da me prestane boljeti. On ponovo:“ Jeste što pili – kažem – nisam, a on će – hoćete puhati – ja njemu - hoću, ali ne znam kako jer nikada nisam“. I dade on meni onu spravicu i ja pušem. Naravno 0.00 jer čak ni pivo više ne pijem. Dakle nisam bila pijana, a biciklist me nije vidio. Zapisnik završni o udesu će biti za dva-tri mjeseca. Tako su mi rekli i treba ga otići u policijsku postaju podići.
Rezime; sada tjedan dana kasnije još mi je koljeno otečeno, hematomi se sporo razgrađuju pa ne mogu nogu u koljenu savinuti, brada je zacijelila, dlan još boli, ali manje, zubaru ću kada uspijem normalno hodati, ogrebotine zarastaju i već je prošlo tjedan dana. Nova kontrola idući ponedjeljak kada se spremam na novi koncert u Lisinski. Nadam se da me taj bicikl neće ponovo pronaći, a i nemam namjeru u hobi-dućan svraćati prije koncerta.
