| < | ožujak, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
|
Koliko smo puta izgovorili to simpatično; pet do dvanaest. Autobus i ja mimoišli smo se gotovo na polaznoj stanici, ali kako vozači ne smiju izvan stanice puštati putnike u autobus samo sam ga žalosno pogledala i ništa više. Uglavnom iza toga ostaje dvadesetak minuta čekanja i lutanja mislima koje kuda. Moj vjerni pratitelj je u tim situacijama jako zaposlen. Vadim ga iz torbe tražeći zanimljiv kadar. Drvo na kojem su svi listovi suhi, ali ne padaju, promet na raskrižju, automobili i njihovi vlasnici koji čekanje u koloni vide kao smrtnu osudu. Svi bi najradije bili prvi ili možda čak i jedini na prometnicama. Prodavač neretvanskih naranči, smokava iz Dalmacije, ulja maslinovog, ruke trlja da ih zagrije. I onda odjednom vidjeh poznata zagrebačka ura. Ali nije samo što je to zagrebačka jer ih ima po cijelom gradu i to je dobro, nego upravo je pet minuta do dvanaest sati. Misao se rodi u trenu. UŽURBANI DAN NA ZAGREBAČKOJ URI PET DO DVANAEST (haibun pjesma) |