Marketing
Čekajući autobus
Koliko smo puta izgovorili to simpatično; pet do dvanaest. Autobus i ja mimoišli smo se gotovo na polaznoj stanici, ali kako vozači ne smiju izvan stanice puštati putnike u autobus samo sam ga žalosno pogledala i ništa više. Uglavnom iza toga ostaje dvadesetak minuta čekanja i lutanja mislima koje kuda. Moj vjerni pratitelj je u tim situacijama jako zaposlen. Vadim ga iz torbe tražeći zanimljiv kadar. Drvo na kojem su svi listovi suhi, ali ne padaju, promet na raskrižju, automobili i njihovi vlasnici koji čekanje u koloni vide kao smrtnu osudu. Svi bi najradije bili prvi ili možda čak i jedini na prometnicama. Prodavač neretvanskih naranči, smokava iz Dalmacije, ulja maslinovog, ruke trlja da ih zagrije. I onda odjednom vidjeh poznata zagrebačka ura. Ali nije samo što je to zagrebačka jer ih ima po cijelom gradu i to je dobro, nego upravo je pet minuta do dvanaest sati. Misao se rodi u trenu.
UŽURBANI DAN
NA ZAGREBAČKOJ URI
PET DO DVANAEST
(haibun pjesma)
Post je objavljen 09.03.2018. u 07:53 sati.