Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Čekajući jučer dokumentarac koji kreće u 23h ( za mene je to kasno jer volim leći prije ponoći) šaltam po drugim programima i zaustavim se kratko na 3,2,1 kuhaj. Slušam komentare sudaca o jelima. Sudionici jedni drugima daju recepte po kojima onda treba spraviti hranu. Malo, malo suci pitaju od koga su recepti jer jela su zapravo katastrofa. Padne mi na pamet da to jedni drugima namjerno rade kako bi smanjili konkurenciju. Čujem kako kuhari-amateri govore o receptu kojeg su dali drugom paru kuhara-amatera u ovom smislu:“ Nismo to nikada radili, ali možda je zgodno probati jer svi se tu zabavljamo, učimo i igramo“. Slušam i ne vjerujem kako izmišljaš recept koji sam nikada nisi probao. O čemu se tu zapravo radi? Zavist ili gladijatorska bitka vezana uz sto tisuća kuna. I iz tog razmišljanja krenem misliti o zavisti.
Definicija po wikipediji kaže:
Zavist je, slično mržnji, negativna emocija.
Zavist se manifestira u neprijateljskom stavu i osjećanju prema drugima koji imaju nešto što smatramo da to više pripada nama. Kao i u ljubavi, tako i u mržnji i zavisti postoje različite gradacije u samom sadržaju i intenzitetu. Tako ispoljavanje mržnje i zavisti može varirati od blagog neprijateljstva do otvorene agresije.
U tim raznim nadmetanjima meni izgleda više kao prikrivena agresija. No što je s nama blogerima? Koliko je zavisti među nama? Jesmo li iskreni kada je netko na naslovnici, a možda smo mi bolji post napisali? Jesmo li zavidni onima koji bolje kotiraju (ajmo tako reći) na bilo kojoj društvenoj mreži pa i blog.hr znajući da pišemo, fotkamo kvalitetnije? Vjerujem da ćemo svi skupa reći kako nismo jer tko će priznati? Osobno sam doživjela taj osjećaj u ranoj mladosti kada je prijateljica na plesnjaku pobrala zgodnijeg frajera. Stvarno sam joj bila zavidna sve dok nije priznala kako je potpuni mulac. Od tada često razmišljam kako je nepotrebno biti zavidan jer se zavideći drugima odričemo voljeti sebe i svega što sami stvaramo. Mislim da jako puno snage treba ulagati trajno u nastojanju maknuti zavist iz života. Vjerujem da se slažete sa mnom.
