Zaboravili smo zvuk tišine

<	kolovoz, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Opis bloga

Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne

Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći

demetra02@gmail.com

Početak

Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

17.08.2016., srijeda

Krenuh kao obično, mirno i spremna za još jedno putovanje. Oko dvjesto kilometara kasnije po dolasku na odredište vadeći stvari iz automobila tražim torbu sa laptopom. Ništa, nema je i u isti čas vidjeh sliku torbe gdje je ostala pripremljena. Šok. I nije to samo zbog laptopa jer mogu ja bez njega i više od četiri-pet dana, ali mobitel je tek sa pola baterije jer računala sam punit ću kroz noć. No neću jer punjač je u istoj torbi, a i knjiga za skratiti noć. Dakle što tada. Ne postoji mogućnost posuđivanja jer prvi susjed je oko kilometar udaljen, a i teško da koristi isti mobitel. Osim toga konektor za irske štekere je isto tako u torbi. Prva reakcija nakon što sam shvatila da sam osuđena na izolaciju nekoliko dana u tišini bila je gnjev. Ljuta na sebe što ne kontroliram pa ako treba i pet puta. No to ne pomaže i što mi je činiti. Pokušaj pomirenja je išao vrlo teško i razmišljajući o toj situaciji shvatila sam koliko smo se udaljili od prirode. Više ne znamo slušati šum vjetra, ni šuštanje kiše u krošnjama. Prelet ptice mi se učinio nevjerojatno čudan jer taj zvuk sam sasvim zaboravila. Bilo je trenutaka kada me je tišina gotovo boljela i silno mi je trebao poznati zvuk radija, ne toliko TV-a. Bez nje mogu, ali radio je još od mog djetinjstva stalno tu negdje. Ipak je ta tišina iznjedrila nešto. Kamen i boje su uljepšavale i kratile te dane. No idući put ću sigurno bolje kontrolirati što uzimam za put.

Uvijek postoji nekakav izlaz.

- 19:18 - Komentari (23) - Isprintaj - #