Marketing
Zaboravili smo zvuk tišine
Krenuh kao obično, mirno i spremna za još jedno putovanje. Oko dvjesto kilometara kasnije po dolasku na odredište vadeći stvari iz automobila tražim torbu sa laptopom. Ništa, nema je i u isti čas vidjeh sliku torbe gdje je ostala pripremljena. Šok. I nije to samo zbog laptopa jer mogu ja bez njega i više od četiri-pet dana, ali mobitel je tek sa pola baterije jer računala sam punit ću kroz noć. No neću jer punjač je u istoj torbi, a i knjiga za skratiti noć. Dakle što tada. Ne postoji mogućnost posuđivanja jer prvi susjed je oko kilometar udaljen, a i teško da koristi isti mobitel. Osim toga konektor za irske štekere je isto tako u torbi. Prva reakcija nakon što sam shvatila da sam osuđena na izolaciju nekoliko dana u tišini bila je gnjev. Ljuta na sebe što ne kontroliram pa ako treba i pet puta. No to ne pomaže i što mi je činiti. Pokušaj pomirenja je išao vrlo teško i razmišljajući o toj situaciji shvatila sam koliko smo se udaljili od prirode. Više ne znamo slušati šum vjetra, ni šuštanje kiše u krošnjama. Prelet ptice mi se učinio nevjerojatno čudan jer taj zvuk sam sasvim zaboravila. Bilo je trenutaka kada me je tišina gotovo boljela i silno mi je trebao poznati zvuk radija, ne toliko TV-a. Bez nje mogu, ali radio je još od mog djetinjstva stalno tu negdje. Ipak je ta tišina iznjedrila nešto. Kamen i boje su uljepšavale i kratile te dane. No idući put ću sigurno bolje kontrolirati što uzimam za put.
Uvijek postoji nekakav izlaz.
Post je objavljen 17.08.2016. u 19:18 sati.