život je kako kada

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

04.09.2015., petak

Mogla bih bez današnjeg dana

Osluškujem bilo grada. Otkucava tiho i ritmički još slabo pokretno. Krenut će uskoro dok ja slažem te nemušte misli o svemu. O njemu koji hrče nekim nazalnim zvukovima, o sebi koja ustajem i mijenjam krevet, sobu, zatvaram vrata jer tišina mi je kao majčina utroba. Razmišljam o ovom blogerskom svijetu i potrebi da svoje misli ispišem na te virtualne stranice, i na iščekivanju hoće li netko nešto reći, nekakav komentar da je to dobro i zanimljivo ili će samo pročitati prvu i zadnju rečenicu pa kao nešto reći, a da nema veze sa tekstom i mojim mislima. Možda se ne znam dobro, zanimljivo i pitko, ovim uvjetima prilagoditi. Ne znam, jutros razmišljam i o zavisti, jalu, ljubomori. Može li čovjek ne razmišljati? Vjerojatno može jer tada ne bi piskarali gluposti.

Život mi se smije iz dubine kuta moje sobe,
glasno zajedljivo i nekakvom sigurnošću da zna,
da zna sve i samo čeka kada ću reći dosta.
Dosta svemu, okrenuti novi list, otvoriti ta vrata.
Davno sam okrenula ključ i zaboravila gdje je.
Ostala su vrata, sada već oronula i samotna.
Ostalo je malo što pažnje vrijedno.
Još uvijek mislim kako je čekanje jedini izlaz,
a nije.
Uvjeravaju me da nije.
Otvorit ću ta vrata.
Možda sutra, možda.


Uz ovakva razmišljanja nedostaje mi

ti barovi (pub) imaju sasvim posebnu atmosferu.

04.09.2015.




- 07:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #