život je kako kada

31.08.2015., ponedjeljak

Dan dva kasnije

Ode dan, ode još jedan, a tako će mjesec i godina i mi ćemo se lijepo vratiti u našu poznatu kolotečinu, u naš poznati stil blogerskog života. Pisat ćemo, prelistavati i komentirati još koji dan, bar većinu koje smo susreli na promociji, a onda se polako povlačiti u već poznatu stalnost. Možda ćete reći da ovaj put neće biti tako, možda će ipak nešto biti drukčije, ali ja prva priznajem da nisam u stanju pratiti dnevno pedesetak blogera jer ne sjedi mi se ispred ekrana satima. Prorijeđeno ćemo svraćati, komentirati možda, netko će i odustati od bloga, doći će novi ili ćemo otkriti nekoga već zaboravljenog. Sve se u nekim zacrtanim krugovima okreće. Nisam sigurna koliko je pametno i dobro, ali kako volim društvo, a i znam u Osjeku ljude koji se kao FB znanci već godinama jednom tjedno nalaze na istom mjestu na kavici i klafežeu voljela bih kada bismo i mi nešto slično mogli. Nije potrebno tjedno, ali recimo imamo jedno predvečerje za blogoblablabla. Svatko u svom gradu, a onda godišnje neki susret u različitim gradovima. Znam, znam da ćete možda reći kako je to teško uskladiti, ali ako se nešto želi onda se nađe mogućnost, ako se ne želi tada se nađe izgovor. Naravno uvijek je i pitanje sredstava, ali nije bitna kavica nego razgovor, susret, osmjeh, neopterećen susret svakodnevnim, gotovo kao mali izlet od svakodnevice. Neću sada o tome tko bi trebao organizirati jer ne bi trebao nitko, jednostavno bismo se prvi put dogovorili za neko zgodno mjesto svima, a onda i dan koji bi bio zgodan pa tko dođe, dođe. O tome već dugo razmišljam, a za kraj posta nešto sasvim drugo:

IRSKI SJEVERAC

U prostoru između prošlog i budućeg
nema pomaka, nema ničega,
praznina je nepregledna, hladna.
Osjećam to svakim buđenjem
iščekujući da se dan zakotrlja,
da se sa prozora magle maknu,
da uravnotežim disanje s danom.
Tišinu remete moje misli i vjetar sjeverac.
Kao u ona, već zaboravljena, vremena
vatra veselo igra svoj pir u starom kaminu.
Grijem leđa misleći na jug i sunce, i more,
i palme, i brodove što se njišu.
Slika idile iz sjećanja pomiče dan
u sasvim novom smjeru.
Plaže, užaren kamen, čovjek do čovjeka
i ne, istog časa shvatim kako je ovo,
tu, oko mene, ljepota koju mnogi traže,
a nikada je neće osjetiti.
Sjeverac me ponovo podsjeća
da nikada nitko nije sam,
ali dozvoliti mu treba da svoju priču
ispriča.

02.08.2015. Hollyhill Irska

ovako sa Atlantika oblaci dolaze

- 15:43 - Komentari (16) - Isprintaj - #

30.08.2015., nedjelja

Post do posta knjiga

Lijepa, dobra, zanimljiva knjiga, jedinstvena u blog-familiji. Više je knjiga zajedničkih već napravljeno, ali sa blog.hr-a ova je prva i time postaje raritet. O knjizi ćete čitati, ili ste već čitali, ja bih radije o susretu. Dolazim na promociju poznavajući osobno, jedino Borisa ili sjedokosog ( a je je sjedokos, samo je tih sijedih kosa već ponestalo). U dvorani već sve pršti od razgovora. Lijevo, desno Blogeri, pravi, pravcati živi ljudi, a ne tek nik na stranici blog.hr Boris obznani Demetra i tada krene grljenje, rečenica rečenicu sustiže u smislu; a joj pa ti si ono Irska. Mnogi nisu čuli pa predstavljanje kako se šika: "Ja sam Demetra, ti si..." ismijeh, i grljenje i zagrljaji i slika o ljudima koje čitam, koje pratim, jer priznajem ne mogu sve, nisu nam svima isti interesi. Ponekad zalutam na neki nik i razveselim se krasnim postovima, a tako i svi ostali vjerujem. Trebalo je doživjeti sve te tople, iskrene zagrljaje, iskren smijeh, osjetiti toplinu jedne ovako virtualno stvarane familije. Nije li predivan osjećaj kada vidiš, čuješ da su neki blogeri došli čak iz Beča kao Mrvičak, ili nešto bliže iz Splita, Rijeke. Ne znam od kuda još jer nisam uspjela pohvatati sve niti. Priznajem posebno me razveselila vidrinsmijeh i zlica jer vidrica do tog bloga više ne može iako mislim da bi pravi stručnjak to iskopao, a tek Durica i njeno blago.Kolica su ostala u prizemlju. Uglavnom svi su me učinili bogatijom za predivan susret i potvrdili moje razmišljanja kako mi ta virtualna blog-familija nedostaje kada nisam doma. O samoj promociji pisat će i drugi blogeri, a ja bih sada još dodala neke fotke koje su mobom snimljene jer mi je fotić umro. Prave će sigurno NF imati i ribafiš.

Iz pozadinskih sam

redova

program vode Siniša, koji uglavnom šuti i smješka se, dodaje mikrofon, Boris-sjedokosi koji izgleda kao da će izdahnuti i pjesnikinja Lidija koja je poznanica i Borisova i moja iako ja nemam ništa sa odabirom voditelja.

ribafiš vam je poznat, no ova plavuša uzdignute kose kojoj ne možete vidjeti lice je zlica od opake nasmijana tako da nitko kraj nje ne može ostati ozbiljan, pa se pitate gdje je tu zlica, a ispred nje plavuša je vidrinsmijeh.

čuvar ulaza, možete pogađati dok vam sam ne veli

Čita se, plješće svakome bio tu ili ne, fotka se, pokušavam hvatati, ponešto i uspijem kao Gorkića, a onda

agape. Pa čovjek poželi da se to bar jednom godišnje ponavlja. Na povratku doma mjesec me gleda i tužna sam jer ga ne mogu zabilježiti, pokušavam fotićem, a već unaprijed znam kako će biti, no iznenadio me i mjesec i fotić

Jutros vadim poklon od Kamene (podijelila je blogerima za uspomenu) i osmjehnem se. Hvala ti kamena sjajni su, baš uz moj jutarnji čaj.

- 10:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

28.08.2015., petak

BLOGERSKA FAMILIJA

Znam da ste mnogi već pisali o temi BLOGER. Sigurna sam da gotovo svi mislimo kako je biti bloger stvarno lijepo. I je, lijepo je. Lijepo je imati mjesto u tom virtualnom svijetu koje ti je skoro kao dom. Mjesto u koje ulaziš kao u svoju sobu, zatvaraš vrata i ostavljaš po ladicama (postovima) sve ono o čemu misliš, o čemu sanjariš, sanjaš, ono što te muči, što bi najradije preskočio, zaboravio, a uporno čuči negdje u dnu želudca. Blog je mjesto gdje ostvarujemo svoje sanje bez da moramo moljakati, tražiti dozvolu, natjecati se za taj komadić životnog prostora. Jednako tako sam sigurna da svatko od nas blog i blogiranje doživljava na svoj osobni način, bar ja tako gledam i mislim. Ono što sam već više puta potvrdila vezano za moja razmišljanja o blogiranju je osjećaj praznine kada sam duže vrijeme odvojena od blogerske obitelji. Netko će možda reći da je to navezanost, da jednostavno više ne možemo bez tog kutka, ali ne nije. Nije stvar u sponama koje nas drže, već u našoj osobnoj potrebi u ovom ludo ubrzanom vremenu ne biti sam. To da mi blog i blogeri nedostaju kada sam dugo bez interneta shvatila sam već odavno, ali uvijek se pomirim jer znam da ću se vratiti doma i da će sve biti na svome mjestu, da ću ponovo sresti iste ljude, vidjeti (čitati) što su sve proživjeli dok me nije bilo. To bih ja nazvala blogerskom obitelji. Naravno da ne možemo pratiti svakoga dana sve postove i da nam ponekad nedostaju one prave riječi kako bismo ostavili komentar, no možda bi mogli imati neki blogerski znak kojim bismo jedni drugima dali do znanja kako smo pokucali, vidjeli, svratili, ali bez kavice (komentara) krenuli dalje. Tko zna, možda netko predloži nešto pametno, a do tada cijeloj mojoj blogerskoj familiji od srca (čuvam ga da što duže traje) veliki pozdrav.

A zbog moje mađarske krvi evo malo

28.08.2015.

- 08:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

24.08.2015., ponedjeljak

Home sweet home

Dom, kuća, krov nad glavom. Kakav god bio najvažniji je djelić života. Kažem djelić jer sav nam se život od tih djelića sastoji. Koliko cijenimo svoj dom možemo saznati tek kada duže vrijeme izbivamo izvan osobnog prostora, kada se u nekom novom pokušavamo smjestiti tražeći ono isto što imamo u svom domu. Teško je možda samo meni ili ima još onih koji svoj dom nose sa sobom gdje god da krenu. Nose zapamćene mirise, rasporede stvari, zvukove, a onda sve to traže u novim prostorima. Kada se k tome doda i drugi jezik, drugi običaji nije jednostavno. Mislila sam da dužim boravkom sve postaje lakše, ali kod mene je to očito nešto obratno. Kako se boravaka produžavao tako je moja potreba vlastitog doma rasla. Razumski se sve može posložiti u čekanju jer vrijeme prolazi, sporo ili brzo sve ovisi o rasporedu toga dana. Možda dva mjeseca i nisu neki dugi period, ali već petnaestak dana prije povratka počela sam odbrojavati. Zadovoljstvo koje ova dva tri dana osjećam je neprocjenjivo. Ništa posebno nije u mom domu da bi trebala čeznuti i tim više ne razumijem taj osjećaj, to zadovoljstvo, taj mir koji se kao rijeka ulije povratkom. Isto tako znam da će sve što sam i ovaj put doživjela, vidjela, ponijela u fotografijama trajati i buditi želju za novim povratkom na taj zaista lijep zeleni otok.

24.08.2015.

- 10:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.08.2015., ponedjeljak

Purgerica pakira kofere

Da, da eto i taj je dan na vratima. Za dva dana ponovo ću biti u svom domu. Ponovo ću se vratiti našem prekrasnom jeziku. Nije da se žalim, osim na hladnoću i kišno razdoblje koje nikako da prestane, ne, ne, samo poželjela sam se mog voljenog grada. Nosim doma silno mnoštvo fotografija, zanimljivih susreta, sjajnih doživljaja u ovoj stvarno krasnoj zemlji. I sada još prije povratka da dodam jedan poseban, meni poseban doživljaj. Upoznala sam kraj koji izgleda kao da nije na ovoj našoj planeti. Krenuli smo prema zaljevu
Galway. Veliki zaljev (https://en.wikipedia.org/wiki/Galway_Bay) koga zanima može vidjeti gdje je smješten jer ja se sva spetljam po tim provincijama, županijama i ostalim podjelama. Uglavnom evo slike koje će same govoriti:

Zaboravila sam već prije reći kako cijela zemlja obiluje raznim utvrdama, kružnim ili četvrtastim kulama koje se pojavljuju svako toliko uz prometnice

A onda kao da smo ušetali u neki sasvim drugi planet

I opet još clifova

Ljudi očito vole izazove slikajuči se uz rub

Vraćamo se u auto i krećemo dalje u samo srce tog kamenitog kraja

Svako toliko ja stajemo jer ja bih slikala i ovo i ono, a tek kada se pojavi ovakva kamena glava

Svraćamo uz put u zanimljivo selo uz more

I gle vraga nije da se nudi samo pivica, koja uvijek dobro dođe, nego krasno mjesto za godišnji odmor.
Iznajmiti se mogu

možete popiti čaj u krasnom ambijentu

Ali ono što me posebno i to vrlo ugodno iznenadilo je ovaj alat za pomoć biciklistima kojih je na svim cestama uvijek.

U lučici zanimljiv poziv na očuvanje zaljeva

I upozorenje na parkiralištu iako nisam razumjela zašto

A onda opet na cestu. Sve su njihove prometnice (bar u ovom jugozapadnom dijelu, koje sam vidjela) dobre, no za moj pojam puno preuske, omeđene ili kamenim ili zelenim visokim rubom

Bicikliste nitko ne tjera s ceste, niti pretječe ako sa druge strane dolazi auto, već pristojno čekaju

Fotka je loša jer je kliknuta na brzinu u automobilu u prolazu
Po tim uskim, a i užim cestama Irci voze kao da su na utrkama. Njima je normalno sa stotkom hvatati zavoj iako ne mogu vidjeti što je s one druge strane

U toj brzoj vožnji našli smo se ni manje ni više nego u

Priznajem lijep doček na ulazu, no nakon pet-šest kuća već smo ponovo bili na cesti s koje sam spremala panoramske uspomene na kameniti kraj

Imamo mi i nešto zajedničko

Uglavnom o svemu zanimljivom, povijesnom postoje informativne ploče

A onda na autoput pa polako povratak u Limerick. Naravno biciklista i na autocesti ima kao i na svim drugim cestama.

A ni oblaka i kiše ne nedostaje.

- 21:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.08.2015., subota

Purgerica ponovo u Irskoj-V

Dan bez oblaka, bez kiše, ali još je jutro hladno. Odlučeno je iskoristiti dan negdje uz more ili kako nas put povede. Uglavnom prema moru. Prva postaja https://en.wikipedia.org/wiki/Ennis
Ennis, mali gradić sa puno malih trgovina, suvenira kao svugdje, crkve, kašteli i puno turista

Na trgu spomenik

u blizini crkva i bivši samostan

Ulice se popunjavaju turistima iako neke izgledaju pusto.

Naravno da je predah i razgovor o povijesti važan pa odabiremo

Nakon pivice put pod kotače paprema novoj destinaciji. Privlači me more, ja trebam more jer eto već danima kiša i oblaci sa ponekim trakom sunca, a danas baš potrefili dan bez kiše i idemo svratiti do mora. Poznato ljetovalište https://en.wikipedia.org/wiki/Kilkee sa ogromnom pješčanom plažom

Kamenje - pijesak - more

Zanimljivo je da se iako je more (Atlantik) hladno ljudi kupaju, uglavnom su u ljetnim ronilačkim odijelima.
Ostavljamo ih njihovom užitku i nastavljamo prema zacrtanom cilju. Naravno da još sa druge strane kliknem dio gdje plaža završava i gdje nije za kupanje, ali zanimljiv je pogled.

Ispred nas u daljini se otkriva nova destinacija. Sve je više automobila koji jure na oba traka. Nikako da se priviknem na taj lijevi režim vožnje. Sve su mi ceste preuske, a u stvarnosti osim autoputa i jesu, no o tome idući put. Stižemo na cilj,

parkiramo, platimo ulaznicu 6 eura po sobi i za parking i za sve ostalo. To ostalo vjerujem nije potrebno opisivati jer fotke će reči, nadam se, dovoljno.

https://en.wikipedia.org/wiki/Cliffs_of_Moher
Za vas koji volite više znati. Pogled na uspon malo me obeshrabrio jer moje srce baš i nije sretno kada se ovako veliki napor sprema. Ipak sam odlučila, (nitroglicerin u džepu) idemo polako, korak po korak. Tako je i bilo, svakih par koraka stani i fotka do fotke se niže:

Od veličanstvenog pogleda ostajetm tiho i samo upijam. Mislim da planinari imaju iste osjećaje kada se uspnu na neku planinu ili recimo pogled na Jadran sa Velebita. Dodajem sliku za slikom. Gore po vrhovima na toj meni lijevoj strani ljudi su vrlo sitne figure jer moj ih fotić ne može bolje hvatati. Odlučila sam se uspet samo na jednu, desnu stranu klifa, jer na obje ne bih mogla pa je ova lijeva ostala samo fotkana. Ispred mene kula (O'Brien's Tower)

Odustajem već unaprijed od uspona iako kažu sa kule se pruža veličanstven pogled, no razum mi postavlja granice. Okrećem se prema desnoj strani i ponovo klikam nekoliko fotkica za redom

prilazimo bliže, fotkamo i sebe za uspomenu na ovu ljepotu

Naravno uvijek ima onih koji svoju hrabrost iskušavaju do granica. Osobno nikada nisam i vjerujem da neću omalovažiti upozorenja. Sasvim jasno piše da je od te crte privatan posjed, ali mnogi, doslovno mnogi se niti ne osvrnu prolaze i ne samo to, silaze niz klif kako bi se što bliže rubu fotkali

Ne znam zašto sam ja u strahu za njih kada je njima svejedno. Odustajem i vraćam pogled na te veličanstvene stijene koje su ponegdje i preko 200 metara visoke

Na povratku prema dole, a što je puno lakše za moje srce, ponovo fotkam iz drugih pozicija

Pri dno ili na početku uspona napravljen je krasan prostor za odmor kao i unutar klifa gdje je sanitarni čvor, restoran, muzej, a ispred naravno trgovinice sa suvenirima

Ono što nisam uspjela saznati je zašto je uz irsku, EU i njemačka zastava. No moje razmišljanje je prekinula vesela grupa

Biciklisti su u Irskoj na svim cestama. Biciklima putuju grupno, ali i pojedinačno i nije važno pada li kiša ili ne, oni voze. I mi smo krenuli dalje uz kratko zaustavljanje u selu Doolin za ručak. Ponovo odlazak do mora