Vijesti sa recepcije

ponedjeljak , 14.08.2017.

Oči su mi se sklapale. Već odavno je zora zabijelila rubom istoka, a na mirno, kao ulje, plavo more spuštale su se prve zrake sunca. Uvijek bih osjetila strahovitu potrebu da zaplivam i pokretima kroz vodu rasparam tu savršenu liniju mira i tišine, koja je kao vila, lebdjela nad vodom.
No, posao je čekao.
I tako bih, umjesto da zaplivam krenula do aparata za kavu, koji se nalazio u našem odjeljku sa ormarićima, i pripremila šalice za Darka i sebe, pa u Darkovu spustila dva „zrna“ sladila, jer on nije koristio šećer.
Dok smo čekali da se kava za trenutak ohladi, Darko mi je ispričao dogodovštinu iz dnevne smjene.
Prethodnoga dana radili su Irena i Josip.
Na petom katu hotela gosti su nam bili mladi bračni par, koje sam i ja zamijetila kada su stigli pred par dana. Ona je izgledala razmaženo i uobraženo, ali je uistinu bila lijepa. Ponekad bih čula kako mu drsko prigovara s povišenim tonom, a jednom prilikom je i otrgnula svoju ruku iz njegove, dok su ulazili u predvorje hotela. Nisam mogla odlučiti da li je ona koketa ili mi se samo čini, ali bih joj uhvatila pogled koji luta po muškarcima u Loby baru, dok bi ona sanjalački pogledavala i lovila poglede koji se zaustavljaju na njoj. Nije mi se svidjelo kada se jedan od takvih usudio namignuti joj, dok je čekala svoga supruga, a ona mu se mazno osmjehnula.
Ponašala se kao tatina princeza i sve mi je govorilo da ta od žlice nije ništa teže podignula u životu.
Dan prije u dnevnoj smjeni, nakon svađe sa suprugom, zahtijevala je od hotela da joj pripreme odvojenu sobu. Josip je pokušao da joj ukaže na nepotrebnost takve geste, a ona mu je drsko odgovorila:
“ Dajte mi drugu sobu. Neka vidi kako je bez mene.“
Irena i Josip su se smijuljili jer im nije bilo dosadno na smjeni. Supruga nisu nigdje vidjeli. Ostao je u sobi. – pričao mi je Darko što mu je prepričao Josip na odlasku sa posla.
I taman kad mi je Darko završio zanimljivu priču, da ni nečija sreća nije kako izgleda, zvonce na liftu se oglasilo, a iz lifta je izašao suprug od razmažene gošće.
Vukao je mali praktični kufer na kotačima, predao ključ i rekao:
"Možete li mi pozvati taxi za zračnu luku?“

Izvadio je mobitel iz džepa i zavalio se u udobnu fotelju u Loby baru, koji još nije radio.
Krajičkom oka sam ga promatrala. Kosa mu je savršeno počešljana prema gore i 'smirena' sa mnogo laka za kosu. Ruke su mu bile njegovane, sa uredno obrezanim noktima. Sat na desnoj ruci govorio je o klasi kojoj pripada mladi gospodin. Sve je odisalo skupocjenošću i otmjenošću. Desnu nogu visoko je prebacio preko lijeve, a male crne dlačice krasile su njegove lijepo oblikovane listove. Espadrile, bermude i majica su bile u mornarskom tonu. Pa je čak i okvir na mobitelu bio u tamno plavoj boji.
Kada je Darko rekao:
„Gospodine, stigao je vaš taxi.“, on se ustao iz fotelje, stavio mobitel u džep i povukao kufer za ručku.

„Gospodine, a vaša gospođa supruga?“ – upitao ga je Darko iznenađen što je krenuo bez nje.

„Neka ona samo uživa u odmoru!“ – nasmiješio se i namignuo nam.

Vijesti sa recepcije

Vijesti sa recepcije

Ne samo da sam bila nervozna dok sam se spremala za posao, jer mi je klima puhala točno za vrat, a puder se topio na licu, nego me i Nela, pred desetak minuta, umilnim glasom pitala da li bih mogla da ju zamijenim sutra, pa iz noćne produžim na njenu smjenu.
Tko nije radio noćnu smjenu, taj ne zna što je „kruh sa sedam kora“. Naročito mi žene. Na muškima se to toliko ne vidi, ali kada se nama 'zaplave' podočnjaci, pa ih nikakav korektor ne može prikriti, nije baš lijepo vidjeti djelatnicu za pultom recepcije da izgleda kao predozirana ili kao nakon pijančenja.
No, ne može mi nitko pomoći, kao ni svim ljudima na ovom svijetu koji rade „turnuse“, što radim kao „recepcionarka“.
Te noći u hotelu je bilo tiho. Uglavnom su se svi gosti vratili iz večernjih šetnji, partya, izleta s brodom i utonuli u vruću noć u svojim klimatiziranim sobama.
Automatska vrata su, negdje oko dva sata poslije pola noći, tiho 'šušnula', a u hotel je kročila lijepa djevojka sa dugom plavom kosom, uredno počešljanom u visoki rep. Haljina se svijala oko njenog tijela i isticala njene obline. Pomislila sam da sigurno za njom klize pogledi svih napaljenih kupača na plaži.
Nije bila našminkana, ali je ruž na njenim prirodnim punim usnama bio sasvim dovoljan, da istakne ono najljepše na njenom licu.
„Dobro večer“- obratila se šapatom, što mi je godilo, jer je oko mene bila gusta tišina koja se mogla nožem rezati.
Na obuci su nas učili da budemo ugodno tihi kada razgovaramo sa gostima, toliko da nas gost čuje, ali da oni koji čekaju iza njih ne čuju našu komunikaciju. “Dobro večer, kako vam mogu pomoći?“, uzvratila sam, i dalje „snimajući“ modne detalje na njoj.
„Možete li mi pomoći? Prijateljica mi je sa suprugom kod vas i poslala mi je poruku da ju je udario i da ju zlostavlja u sobi i ne da joj izaći.“ – drhtavim glasom se obraćala meni, a pogled joj je povremeno lutao prema liftu.

U tom trenutku iz toaleta se vratio Darko i pogledao nas. „Mogu li pomoći?“ – rekao je, a ja sam postala svjesna da smo obadvije izgledale prestravljeno.
Ja se na pojam zlostavljanja i manipulatora sva pogubim. Ne znam funkcionirati. I pomislila sam: “O, Darko, Bog te poslao.“
Ma, kako samo ti muškarci drže psiho ravnotežu na ovom svijetu! On je hladno slušao što mu djevojka govori i vidjela sam da ju zbilja pažljivo sluša, a ne razmišlja o njenim usnama, lepršavoj haljini ili dugoj plavoj kosi. Ili mi se to samo čini?
Uzeo je slušalicu telefona i progovorio:
„Dobro večer, recepcija je. Da li je kod vas sve u redu?.... A -ha….a da li je gospođa dobro….A-ha….A mogu li to čuti od nje? Dobro večer, vaša prijateljica je ovdje i kaže da ste joj poslali poruku da vam pomogne? Je li to točno? U redu. Laku noć. Oprostite na smetnji. Vaša prijateljica kaže da je sve u redu. „ - obratio se Darko plavuši, a u njenoj ruci oglasio se zvuk na mobitelu.
„Ništa nije u redu. Pomozi mi, molim te, opet me udario!“ – čitala nam je poruku.
„Ja sam učinio što je u mojoj moći. Žao mi je, ali oni su naši gosti i nitko se ne žali na remećenje mira.“ – hladno je rekao Darko.
„Evo, šalje još jednu poruku da joj pozovemo roditelje.“ – izgovorila je plavuša i odšetala par koraka od nas i obavljala tihi razgovor.
„Stižu njeni roditelji. Da li možete da ih pozovete da siđu.“- uznemireno se obratila Darki, nakon završenog tihog razgovora.
Darko se hladnim, autoritativnim glasom opet obratio muškarcu u sobi 712 i zamolio ga da siđu u Loby bar, jer stižu njeni roditelji.
Nakon nekih pola sata u hotel su ušli dvoje uznemirenih ljudi i sjeli u udobne fotelje Loby bara. Žena je plakala. Stariji muškarac joj je milovao ruku.
Nakon Darkovog poziva da su roditelji stigli, iz lifta se pojavio visok, zgodan muškarac, baš kao iz onih latino sapunica, opaljen suncem, u japankama i bermudama. Djelovao je tako pristojno i svjestan sebe i svoga šarma. Dugim korakom išao je prema nesretnim ljudima, sa osmijehom i već na pola puta do njih držao ispruženu ruku za pozdrav, a nakon toga ih je grlio srdačno, lupkao čovjeka po ramenu, a ženi brisao suzu sa obraza.
Uspjela sam samo čuti: „….ma, što vam je, pa to su obične ljubavne svađice….malo je popila….ma, neee…ne bih ja mogao živjeti bez nje….“ …..i manipulativno ih, da nisu ni bili svjesni toga, gurao prema izlazu i….nestali su iza kliznih vrata.
Kod lifta je ostala stajati uplakana mlada žena, koju je grlila plavuša, a lijeva strana lica je bila crvena od šamara.
Ostala sam skamenjena kada sam vidjela, da mlada žena nestade u liftu, a plavuša se nije micala gledajući u zatvorena vrata, vjerojatno u šoku što je mlada žena odlučila.
Vjerojatno i ona ne bi mogla zamisliti život bez njega.


Nastavlja se....