Ostati budna

petak , 03.02.2017.

Uvijek, kada krećem na duži put i želim se odmoriti za noćnu vožnju, spopadne me nesanica. Stavim čepiće u uši, ne popijem popodnevnu kavu, tjeram se da spavam, ali san me ignorira.
Želim svaki trenutak godišnjeg odmora iskoristiti maximalno, tako da taj put starta prvog dana vikenda negdje oko 2 sata ranog jutra iliti kasno iza ponoći.
Tako je kada radiš kod privatnika, pa od pet dana zimskog godišnjeg napraviš deset dana.
Imam ja pojačanje, nisam sama, ali je bitno da smo svi naspavani i da oči ostanu širom otvorene, makar do Plitvica.

Ne, ne idem autoputom. Autoput je za mene najbolja tableta za spavanje. Što vas može održati u punoj koncentraciji? Ništa! Oko vas stalno je pustoš. A kada idete kroz unutrašnjost, stalno vas čeka nekakvo križanje, skretanje, neka ružna krivina ili kamion koji će vam ljubazno dati desni žmigavac, pa ako mu vjerujete, zaobići ćete ga odmah.
Eh, tu smo. Kod kamiondžije.
Ja sam odmah rekla da ću ja voziti, jer su mi oči širom otvorene. Pojačanje je prešlo na zadnje sjedište i utonulo u duboki san.
Nakon nekog vremena, kada sam se uhvatila da podižem obrve, da bih zadržala oči otvorene, skrenula sam na neku crpku do toaleta. Noć je bila okrutno hladna, pa sam - po obavljenim ljudskim potrebama - trčala nazad u topli auto, te ugledala ogromni kamion koji je skoro ušao u trgovinu crpke. Iz kamiona je izašao dečko kojih tridesetak godina. I trčkarao prema trgovini, vjerojatno iz istog razloga kao ja.
Vozila sam polako, otprilike 70-80 na sat, jer se asfalt bljeskao od leda koji se hvatao po njemu. U jednom trenutku skoro sam skočila u sjedištu, kada me iz suprotnog smijera zabljesnulo svjetlo, a onda je nešto zapucketalo po staklima. Skužila sam da je to bila ralica koja baca sol.
OK. Idemo dalje.
Stigao me kamion.
Držao dovoljno rastojanja.
A ja sam se sjetila makar dva filma, gdje je kamion bio ono zlo koje zlostavlja par ili djevojku u autu, a oni nikako da mu vide lice.

E, ovaj kamiondžija je bio cool. I skužila sam da je to onaj sa crpke.
Tako smo se odmicali jedan od drugog, ako bih ja pretekla auto ispred, pa mi je onda opet "bio za petama".
Bilo je zanimljivo. Nisam bila usamljena i držao mi je oči širom otvorene.
Kad sam stigla na raskrižje kod Gospića, u retrovizoru sam vidjela "svoje društvo", kako je otišlo u lijevo, dok sam ja otišla u smijeru Plitvica.
Taman kad sam pomislila da trebam probuditi pojačanje, u retrovizoru sam ugledala kako "puca zora".


Prvo bjelina na tamnom nebu, onda rumenilo, dok se zatim žuta boja nije zapalila nebom u svom svom sjaju.
Svuda oko mene bjelina mraza i inja je štipala za oči, jer je minus bio debeo, negdje oko 13.

I gle!
Sunce je stidljivo provirilo i dodirnulo vrhove smrznutih borova u okolici Plitvica.
"Hoću li ja?" - javilo se pojačanje sa zadnjeg sjedišta.
"Ne treba, Sad će Plitvice." - odgovorila sam.
"E, bo'me si ga momački dovezla dovdje. Svaka čast!"

"Produženi espresso, molim!"- rekla sam spremna da mogu sada i do Berlina, ako treba.