Bankomat

srijeda , 16.09.2015.

" Recite nam Vaš prijedlog za iznos, pa ćemo razmotriti Vaš predmet . Javit ćemo Vam se. Hvala Vam što ste se odazvali na razgovor. " - ustao je, pa prvo rukom preklopio jednu stranu svog skupog sakoa i drugm skopčao gumb, pa mi onda pružio ruku. U trenu sam imala osjećaj, da mu nisam stigla ni pružiti svoju drhtavu ruku, a one je već izlazio na vrata.
I tako to meni radi moja banka, u kojoj sam " ostavila svoje kosti." Ne baš ta, jer poslije rata su nestale sve ex banke, ali sam cijeli život bila bankovna službenica i smiješila se kroz staklo na pultu, tako da me pamte mnoge generacije.
Iako niti godinama starosti niti staža nisam zadovoljavala uvjete za odlazak u mirovinu, podnijela sam zamolbu za prijevremeni odlazak, jer nisam mogla više pomisliti da ustajem i odlazim u tu učmalu atmosferu. Međuljudski odnosi su bili totalno poremćeni, a sjedenje od 8 sati na stolici ubijalo je moja leđa. Kad bih ušla u konkurentsku banku, tamo bi me dočekale mlade, samouvjerene, dotjerane u bankovnoj odori, nasmiješene i zadovoljne djelatnice. Moja banka je bila gerijatrija. Svaka od nas je bila već odavno za pozadinski rad, jer su nam trebale tri vrste naočala, a i sigurnost u sebe odavno je bila poljuljana.
"Da, baš ću biti luda, pa ću vam reći iznos koji sam si zamislila u glavi, pa da me ucjenjujete s njim. " - mislila sam si u sebi, silazeži iz ureda na katu, dok sam pažljivo gledala u stepenike ispred sebe i pridržavala se rukohvata na zidu. Mojih 57 godina nisu neke strašne godine, ali ono koliko je zakon od mene tražio da još sjedim iza šaltera, bilo je zastrašujuća pomisao.
" Znam si samo jedno: treba mi toliko da otplatim Anin kredit za auto, koji smo joj kupili za magisterij i da, makar, kupim dva grobna mjesta na gradskom groblju, da ne budemo djeci teret." - milsila sam si, a to bi moglo pokriti oko 7 - 8 tisućica eurića.
I da bih samoj sebi dokazala da sam ja još uvijek mlada i nisam za staro željezo, iako sam napravila taj korak da se pridružim vojsci penzića, odlučila sam prvi put u životu upotrijebiti kreditnu karticu. Uvijek mi je bila u novčaniku i pored nje uredno zapisan PIN - iako smo kao djelatnici svoje klijente savjetovali da nikada PIN ne drže u novčaniku, blizu kartice.
Vidno zbunjena, čekala sam da se gužva ispred bankomata smanji, pa sam iz torbe izvadila naočale i sa papirića pažljivo ukucavala broj po broj i slijedila upute. Bila sam ponosna na sebe da mi bankomat nije progutao karticu, jer bi nam penzići često ulazili u poslovnicu i uznemireno govorili da aparat neće da im vrati karticu.
Ma, ne, nisam ja nesposobna, nego sam ja slijedila svoje pravilo, da je kartica zlo i da plaću dignem na šalteru u kešu i da samo tako mogu kontrolirati da ne postanem i ja dio one hrpe dosijea kojoj se blokiraju primanja i oduzima kartica.
Usput sam svratila do moje omiljene trgovine sa svježim voćem i povrćem, pa fino ovo i fino ono, natovarim sebe kao mazgu sa nekoliko vrećica, a na izlasku me dočekao veliki pljusak. Vlasnica mi je prišla i dala kišobran koji je netko zaboravio već odavno, a ja sam se ljubazno zahvalila i obećala da ću ga vratiti.
Vukla sam se tako kao krepana mačka, dok me kiša oblijevala po nogama i slijevala se niz kišobran, pa niz moja leđa. Pred vratima zgrade dočekao me nasmiješen i ljubazan dećko, pritrčao da preuzme kišobran i komentirajuči iznenadno nevrijeme, sklopio ga, uzeo ključ od mene, pa nakon što je otključao vrata zgrade, prihvatio je i vrećice.
" O, sinko moj, zar ima danas još tako fine omladine. Nekako mi se činilo da je nestalo onih koji poštuju starije..." - komunicirala sam s njim dok sam podizala pogled na display iznad lifta, gledajući brojeve kako se smanjuju prema prizemlju.
***
Otvorila sam oči. Oko mene ležale su rasute naranče i jabuke, a vrećica s lukom i salatom dodirivala mi je lice. Torba mi je ležala pod nogama, a oko nje prosute stvari ( za koje sam se uvijek pitala zašto nosim, a nikada mi ništa od toga ne treba). Novčanik je otvoren ležao ispod sandučića za poštu.
Pokušala sam ustati, ali me po cijelom tijelu probola strašna bol. Prislonila sam ruku na sljepoočicu, kao da ću pritiskom umanjiti bol, a ruka je bila ljepljiva. Kad sam pogledala prste, krv je bila gusta i tamna. Okrenula sam se oko sebe i shvatila da sam ležala na stepenicama, a na rubu sam ugledala krv.
U tom trenutku otvorila su se vrata zgrade, a moja radna kolegica iz druge poslovnice tiho je kriknula i pritrčala:
" Ivana... Ivana...što ti se dogodilo !?"
" Nemam pojma...." - zamuckivala sam, osvrćući se oko sebe. Sjela sam na rub stepenice. " Tu je bio jedan ljubazan dečko...." - započela sam priču, a kada sam završila ona je dohvatila mobitel iz torbe i pozvala policiju. A usput je komentirala: " A moja Ivana...pa kud ćeš PIN staviti uz karticu...pa, znaš da...."
Odmahnula sam rukom i zaplakala.
***
Već sutradan su me pozvali s policije i rekli da su otkrili napadača, već registriranog, kada je na drugom kraju grada podigao novac mojom karticom, snimljenog kamerom iznad bankomata.