Pjesničkom riječju STOP NASILJU NAD ŽENOM

srijeda , 25.11.2015.

Sinoć je u više od 30 gradova užeg regiona u isto vrijeme, na inicijativu pjesnikinje i književnice Lidije Puđak, slavonke sa zagrebačkom adresom, održana večer poezije sa istom temom: vrisnuti pjesničkom riječju protiv nasilja nad ženom.

Cilj manifestacije je ukazivanje na problem nasilja nad ženama koji je, nažalost, mnogo veći od poznatog javnosti.



U Mostaru pod palicom Nery Škegro i Anite Martinac večeri poezije odazvale su se mnoge pjesnikinje i obojile vrisak protiv nasilja, ne samo pjesmom i pričom, nego i uvodnom riječju.




Iz sigurne kuće " Mirjam" mogla se čuti prestrašna istinita priča mlade žene od 26 godina, koja je trebala zaštitu više od pola godine. Priču je pročitala volonterka sigurne kuće Marija Ćeškić.





Predsjednica nevladine udruge " Žena BiH", Azra Hasanbegvić pročitala je ulomak istinite priče štićenice sigurne kuće "Margarita", koja je sa 18 godina prošla kalvariju bijelog roblja preko mnogih gradova Italije i uspjela pronaći svjetlost na kraju tunela, vratiti se živa i počela vjerovati ljudima i povratila zgažene emocije.





Tijekom večeri dirljive stihove, koji su dizali jezu na koži, pratila je mlada glazbenica Anita Šunjić, na gitari sa probranim melodijama čije su riječi bile sukladne temi večeri.






Večeri su nazočili mnogi gosti i doprinijeli uzvišenosti brige za ženu, koja se boji prijaviti nasilje u obitelji iz mnogih razloga:

• strah od počinitelja
• dugi sudski procesi
• niske kazne za počinitelje
• strah da će ih se okriviti za preživljeno iskustvo
• osjećaj krivnje i odgovornosti
• u većini slučajeva počinitelj su žrtvi poznati ili su bliske osobe.


Svi navedeni mogući razlozi pridonose činjenici da se npr.seksualno zlostavljanje ubraja u najmanje prijavljivane zločine sa najvećom proporcijom tamnih brojki:

- na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih, dok kod obiteljskog nasilja na jedno prijavljeno dolazi 10 neprijavljenih.




Na kraju moram spomenuti te jake žene, koje stihom iskažu ono što mnogi osjećaju:
Alma Fazil Obad, Ružica Soldo, Marina Kljajo Radić, Senka Marić Šarić, Sanela Kuko, Aida Điho Šator, Jozefina Pranjić, Mara Cica Šakotgić,Sanijela Matković, Marela Jerkić Jakovljević, Marija Lovrić, Zijada Zekić, Anita Martinac, Nery Škegro. Svojom pjesmom "Apologija ljubavi" naša draga blogerica Dijana Jelčić pridonijela je važnosti događanja u cijelom regionu.

Alkoholizam

ponedjeljak , 02.11.2015.

Skrenula sam s glavne ceste, u taj gradić u unutrašnjosti, da bih pronašla kakvu malu trgovinu i kupila neke grickalice i sok. Čekao me dug put, a da bih sjedila u nekom nepoznatom kafiću ili restoranu nije mi se dalo, jer bi se u kutu uvijek našli neki primitivci koji bi zastali sa svojom bučnom pričom kad bih ušla i kao gladne zvijeri oštrili svoju nesposobnu muškost kako da mi priđu s uvodom: „Što ćete popiti pita vas onaj gospodin?“
Upravo pred malim izlogom punim voća i povrća bilo je prazno mjesto za parking. Dan je bio sunčan i prohladan. Iako je termometar pokazivao 17 stupnjeva, dojam hladnoće je bio veći zbog hladnog vjetra. Ogrnula sam se jaknom, kliknula alarm na autu i koraknula u malu trgovinu.

Kod blagajne je stajala djelatnica u crvenoj uniformi, sa logom trgovine na gornjem džepu, a pored nje je stajala sitna starica i upravo progovorila:
„Mogu li vas nešto zamoliti?“
„Samo recite“ – ljubazno odgovori djelatnica, a ja sam razgledala po polici s bombonjerama tražeći pakiranje „bajadere„ ili "griotte", jer sam baš bila raspoložena za malu čokoladnu bombu.javascript:%20void(0);
Kriomice sam bacila pogled i vidjela kako starica iz svoje lijepe moderne torbe vadi dvije bočice, koje su me podsjetile na „frutekove“ sokiće., s kojima sam hranila svoga sina pred kojih 27 godina.
Na bočicama je, na malim tiskanim naljepnicama, pisalo ime poznatih ljekovitih toplica sa mineralnom vodom.
„Mogu li vas zamoliti da vratim ove dvije bočice i da mi uračunate u cijenu, a ja bih kupila još duhana i papiriće za cigarete? – progovorila je starica šapatom.
Prošla sam s druge strane polica i zaključila da to nije starica, nego fina gospođa u godinama, koja je bila odjevena u baloner golubinje sive boje, a cipele su imale malu povišenu štiklicu. Čarape na nogama su imale blagi sjaj, a na rukama je imala lijep moderan nakit.
"A gdje je on?“ -upita djelatnica.
„U bolnici.“ - reče gospođa, a suze skliznuše niz njene obraze.
„Zašto?! Zbog čega?„ – iskolači oči djelatnica, za koju sam imala osjećaj da je i vlasnica ove male trgovine.
„Zbog ovoga.“ – pokaza kažiprstom na bočicu, a ja ugledah lijepe duge nokte nježno roza boje.
„Ma, šta!!“- zgroženo uzvrati djelatnica.
„Da, draga moja gospođo. Doživio je delirij. Poludio je. Nije se trijeznio sedam dana i noći. Odveli su ga kolima hitne pomoći neuropsihijatrije. Uništio je moje dostojanstvo. Sramim se ljudima gledati u oči. Prodaje mi stvari iz kuće ne znam ni ja što sve ne...“ – šaputala je kroz tihe jecaje fina gospođa, a smežuranom rukom otirala je suze s obraza.
U grlo mi se popela neka kugla, pa sam hitro izašla na ulicu i udahnula duboko.
Željela sam što prije pobjeći iz tog tihog malog grada u unutrašnjosti.