Božićna

ponedjeljak , 21.12.2015.

Trbuh mi je već počeo smetati kada bih se onako "u letu" nagnula nad sto da popunim kolone u knjizi prijama pacijenata.
Jadna baka slomila je nogu u ove hladne dane i bilo mi je žao gledati njenu staru modru nogu bez čarapa. Iznijela sam dekicu iz naše sobe za objedovanje i pokrila ju.
Toliko me blagoslivljala, da sam pomislila: "Eh, bakice draga, dobro će mi doći svaki dan, jer treći put mi se čini nekako najteže nosati bebaća i raditi."
Nakon što sam bakici uradila snimak i ispratila ju na vratima: "Sretno i pazite se!", iza leđa je progovorio Goran:
" Imaš li još koga?"
Nemam, a i kući ću brzo."
Imaš li pet minuta?" -molećivo me pogledao.
Goran je moj radni kolega i ja ga zovem "duša od čovjeka".
"Reci." - odgovorila sam dok sam sjedala na stolicu i rukom mu pokazala na onu drugu preko puta.
"Možeš li mi srediti da moj Antiša dobije paketić preko sindikata?"
Podigla sam obrve: "Ali, Gorane, znaš da su paketići za one do sedam!", malo ljutito sam uzvratila.
"Ali, kako da on ne sjedne Djedu u krilo, a svi drugi hoće!"
"Gorane! Imaš pogrešan pristup. Odvedi ga u kino i reci da mu je Djed Mraz poslao karte. Ili nešto slično." -odgovorila sam na način kako bih postupila i prema svojim dvjema kćerkama.
Život bih dala za njih, ali sam uvijek postupala razumno.
"Ali, Nevena, tvoja djeca su zdrava. Ti ne znaš kako je gledati bolesno dijete." - rekao je i zaplakao.
"Dobro, dobro. Pitat ću Mirelu da pogura na sastanku. Ne smiješ biti tako osjetljiv. I što imaš od toga da dobije vrećicu slatkiša! Da ih pojede?" -pokušala sam ga utješiti, ali mi je jeza pošla uz leđa, jer moj bebać u trbuhu je tek trebao doći na svijet, a ja sam se uvijek bojala i za moje dvije klinceze: O, Bože, samo da sve bude dobro kada dođu na ovaj svijet.

Goran je pred tjedan dana došao na posao sav uplakan. Zato sam ga i zvala dobrica, jer bi on pustio suzu kao malo dijete i za nekim pacijentom. Pričao mi je kako upravo stiže iz bolnice i da zato kasni na posao, jer je bio sa sinom.
"Jučer meni žena kaže da mali već danima pije mnogo vode i puno piški. Zabrinuta je otišla do ujne u susjednu kuću i zamolila ju da mu 'bocne' prstić i provjeri šećer, jer je ujna bila dijabetičar i imala aparat za mjerenje šećera.

Utrčala je u kuću sva izbezumljena, dok sam ja zadubljeno pratio utakmicu.

"33!!!", vikala je ulazeći u kuću.

"Šta 33!!!", vikao sam.

"Antiša ima šećer 33!!! Moramo u hitnu!"

Tamo su mu bocnuli prstić i rekli:

" 33! Hitno u grad u bolnicu. Možete s autom za nama."

Nisam mogao vjerovati što se događa. Pitao sam ih mogu li ga ja voziti, da je hitna strašna za njega...
Rekli su da svaki tren može doživjeti šok i da mora biti u vozilu hitne pomoći.

- Hej, bilo je strašno voziti kroz noć za kolima hitne pomoći koja je kao ranjena zvijer zavijala i bacala svjetlo oko sebe. Unutra je bio moj jedinac. Kao da su mi ga iščupali iz ruku, oteli…A ja sam trebao da ga štitim i čuvam.

Na kraju su utvrdili da se radi o genetskom dijabetesu. A nitko kod nas nije imao šećer..." – završio je svoju tužnu priču Goran.

Bila sam šokirana kako se život u sekundi izokreće naglavačke i oduzme djetetu radost igre i bezbrižno djetinjstvo.

Mirela mi je javila dobru vijest kada je na sastanku ispričala Goranovu priču i odobrili su paketić i za malenog Antišu.

Nakon podjele paketića dok je moj suprug udovoljavao našim klincezama i otvarao vrećice da bi one već na licu mjesta provjerile što im je Djed Mraz donio, prišao mi je Goran i rekao:
"Znaš što mi je Antiša rekao kada je dobio paketić?"
"Što?" - s osmijehom sam ga upitala.
" Tata, ja ću dati moj paketić Juri, jer on stalno trči sa mnom oko kuće kada ja jedem. On zna da sam bolestan, jer je vidio kada mi je mama bocnula prstić."