Bankomat
srijeda , 16.09.2015." Recite nam Vaš prijedlog za iznos, pa ćemo razmotriti Vaš predmet . Javit ćemo Vam se. Hvala Vam što ste se odazvali na razgovor. " - ustao je, pa prvo rukom preklopio jednu stranu svog skupog sakoa i drugm skopčao gumb, pa mi onda pružio ruku. U trenu sam imala osjećaj, da mu nisam stigla ni pružiti svoju drhtavu ruku, a one je već izlazio na vrata.
I tako to meni radi moja banka, u kojoj sam " ostavila svoje kosti." Ne baš ta, jer poslije rata su nestale sve ex banke, ali sam cijeli život bila bankovna službenica i smiješila se kroz staklo na pultu, tako da me pamte mnoge generacije.
Iako niti godinama starosti niti staža nisam zadovoljavala uvjete za odlazak u mirovinu, podnijela sam zamolbu za prijevremeni odlazak, jer nisam mogla više pomisliti da ustajem i odlazim u tu učmalu atmosferu. Međuljudski odnosi su bili totalno poremćeni, a sjedenje od 8 sati na stolici ubijalo je moja leđa. Kad bih ušla u konkurentsku banku, tamo bi me dočekale mlade, samouvjerene, dotjerane u bankovnoj odori, nasmiješene i zadovoljne djelatnice. Moja banka je bila gerijatrija. Svaka od nas je bila već odavno za pozadinski rad, jer su nam trebale tri vrste naočala, a i sigurnost u sebe odavno je bila poljuljana.
"Da, baš ću biti luda, pa ću vam reći iznos koji sam si zamislila u glavi, pa da me ucjenjujete s njim. " - mislila sam si u sebi, silazeži iz ureda na katu, dok sam pažljivo gledala u stepenike ispred sebe i pridržavala se rukohvata na zidu. Mojih 57 godina nisu neke strašne godine, ali ono koliko je zakon od mene tražio da još sjedim iza šaltera, bilo je zastrašujuća pomisao.
" Znam si samo jedno: treba mi toliko da otplatim Anin kredit za auto, koji smo joj kupili za magisterij i da, makar, kupim dva grobna mjesta na gradskom groblju, da ne budemo djeci teret." - milsila sam si, a to bi moglo pokriti oko 7 - 8 tisućica eurića.
I da bih samoj sebi dokazala da sam ja još uvijek mlada i nisam za staro željezo, iako sam napravila taj korak da se pridružim vojsci penzića, odlučila sam prvi put u životu upotrijebiti kreditnu karticu. Uvijek mi je bila u novčaniku i pored nje uredno zapisan PIN - iako smo kao djelatnici svoje klijente savjetovali da nikada PIN ne drže u novčaniku, blizu kartice.
Vidno zbunjena, čekala sam da se gužva ispred bankomata smanji, pa sam iz torbe izvadila naočale i sa papirića pažljivo ukucavala broj po broj i slijedila upute. Bila sam ponosna na sebe da mi bankomat nije progutao karticu, jer bi nam penzići često ulazili u poslovnicu i uznemireno govorili da aparat neće da im vrati karticu.
Ma, ne, nisam ja nesposobna, nego sam ja slijedila svoje pravilo, da je kartica zlo i da plaću dignem na šalteru u kešu i da samo tako mogu kontrolirati da ne postanem i ja dio one hrpe dosijea kojoj se blokiraju primanja i oduzima kartica.
Usput sam svratila do moje omiljene trgovine sa svježim voćem i povrćem, pa fino ovo i fino ono, natovarim sebe kao mazgu sa nekoliko vrećica, a na izlasku me dočekao veliki pljusak. Vlasnica mi je prišla i dala kišobran koji je netko zaboravio već odavno, a ja sam se ljubazno zahvalila i obećala da ću ga vratiti.
Vukla sam se tako kao krepana mačka, dok me kiša oblijevala po nogama i slijevala se niz kišobran, pa niz moja leđa. Pred vratima zgrade dočekao me nasmiješen i ljubazan dećko, pritrčao da preuzme kišobran i komentirajuči iznenadno nevrijeme, sklopio ga, uzeo ključ od mene, pa nakon što je otključao vrata zgrade, prihvatio je i vrećice.
" O, sinko moj, zar ima danas još tako fine omladine. Nekako mi se činilo da je nestalo onih koji poštuju starije..." - komunicirala sam s njim dok sam podizala pogled na display iznad lifta, gledajući brojeve kako se smanjuju prema prizemlju.
***
Otvorila sam oči. Oko mene ležale su rasute naranče i jabuke, a vrećica s lukom i salatom dodirivala mi je lice. Torba mi je ležala pod nogama, a oko nje prosute stvari ( za koje sam se uvijek pitala zašto nosim, a nikada mi ništa od toga ne treba). Novčanik je otvoren ležao ispod sandučića za poštu.
Pokušala sam ustati, ali me po cijelom tijelu probola strašna bol. Prislonila sam ruku na sljepoočicu, kao da ću pritiskom umanjiti bol, a ruka je bila ljepljiva. Kad sam pogledala prste, krv je bila gusta i tamna. Okrenula sam se oko sebe i shvatila da sam ležala na stepenicama, a na rubu sam ugledala krv.
U tom trenutku otvorila su se vrata zgrade, a moja radna kolegica iz druge poslovnice tiho je kriknula i pritrčala:
" Ivana... Ivana...što ti se dogodilo !?"
" Nemam pojma...." - zamuckivala sam, osvrćući se oko sebe. Sjela sam na rub stepenice. " Tu je bio jedan ljubazan dečko...." - započela sam priču, a kada sam završila ona je dohvatila mobitel iz torbe i pozvala policiju. A usput je komentirala: " A moja Ivana...pa kud ćeš PIN staviti uz karticu...pa, znaš da...."
Odmahnula sam rukom i zaplakala.
***
Već sutradan su me pozvali s policije i rekli da su otkrili napadača, već registriranog, kada je na drugom kraju grada podigao novac mojom karticom, snimljenog kamerom iznad bankomata.
komentiraj (19) * ispiši * #
Fiko
ponedjeljak , 07.09.2015.Vrata na balkonu su bila otvorena. Vreo zrak lelujao je bijelu zavjesu i milovao me po nogama ispod stola.
Prinijela sam cigaretu usnama i povukla jedan dugi dim. Naslonila sam se na stolicu i, zabačene glave unazad, otpuhnula ga visoko prema stropu.
Nedjelja je. Tiha kao i svaka ona prije i poslije ove današnje. Cijeli grad je negdje otišao. Netko do mora, netko na okolne planine i zanimljiva izletišta.
Marko je danas dežurni, a ja sam odlučila ubijati nepodnošljivost vremena bez njega, tako što sam sjela za šivaći stroj, da konačno završim sa šivanjem žute svilene haljine. Bilo mi je mnogo lakše otkako sam postala " stara sestra", pa sam počela raditi u ambulanti i smjene i turnusi postali su prošlost za mene.
Osmjehnula sam se.
Kad završim sa šivanjem, odjenut ću žutu haljinu i poći do bolnice da popijemo kavu u njegovoj sobi za odmor na odjeljenju.
Fiko me jako nervirao sa svojim perjem koje se nalazilo svuda po stanu, a zrna hrane su me na patosu bockala po stopalima. Kao da je uspio kljucnuti samo svako deseto zrno, a onih devet je završilo na patosu.
U ove tople dane već uz jutranju kavu iznijela bih kavez na balkon.
Otpila sam gutljaj, već hladne kave i gledala ga kako nervozno kljunom čeprka oko bravice na vratima. A onda bi zastao, uzvratio mi pogled i ispuštao svoje glasove. Kao da mi je želio reći: " Zašto si me zatvorila. Unesi me unutra i pusti da letim po stanu i grickam što stignem."
Ugasila sam cigaretu na pola i baš u trenutku kad sam spuštala pogled prema tkanini, široka krila mahnula su sa ograde balkona.
Ode Fiko !!!
Kljunom je uspio otvoriti vrata na kavezu i nestao. Potrčala sam do balkona, ali samo sam čula kako mi se ruga svojim prepoznatljivim glasom negdje iz gustih krošnji drveća u mojoj ulici.
" Ma, neka si, ionako mi je dodijalo stalno čistiti tvoje žuto, zeleno i crveno perje.
****
Dani su prolazili, a onda se olakšanje zbog čišćenja pretvorilo u tugu.. Stalno bih čula Fiku kako priča, praveći se važan da zna govoriti. Jednoga dana sam sa starijom kćerkom sjedila na zidiću u ulici i rekla joj:
" Čuješ ga ? To je on!" , a onda sam ustala i promatrala balkone na zgradi." Tamo je, na drugom katu!"
" Ali, mama...!" - pokušala je Elena da nešto kaže, dok je gledala suze u mojim očima.
" Ali, nedostaje mi...jako..." - i ušla sam u haustor zgrade. Od triju vrata procijenila sam da bi to mogao biti taj stan, pa sam stavila prst na zvono.
Vrata je otvorio gospodin poput moga tate.
" Dobar dan....Čujem dolje na ulici imate papagaja. A moj je pobjegao. Mislim da je to on."
" Ma, molim Vas, što hoćete reći? Da sam ukrao Vašeg papagaja?!" - brecnuo se.
" Kažem Vam, pobjegao mi je iz kaveza. Znači, ne možete ga ukrasti. Mogu li ga vidjeti?" - rekla sam,a suze su se slijevale niz lice.
Čovjek se pomaknuo i rukom pokazao da prođem.
Moj Fiko se u svoj raskoši boja šepurio na ljuljački i pričao svoju priču. Prišla sam mu i obratila se našim jezikom, a on ja prestao micati glavom amo- tamo i odjednom poskočio na drugu letvicu i okrenuo mi leđa.
" Želite li nešto popiti? Znate, taj vaš papagaj mi je doletio na balkon kada sam bio najtužniji. Upravo mi je bila umrla supruga i borio sam se sa samoćom i tugom. Odjurio sam i kupio kavez i sve što mu treba. I od tog dana nisam usamljen." - pričao mi je čovjek svoju tužnu priču.
" Idem sad. Hvala Vam. Nije to moj Fiko. On bi meni uzvratio naš pozdrav. Doviđenja. I hvala Vam. " - rekla sam brzo izlazeći niz dugi hodnik stana.
komentiraj (20) * ispiši * #