Nikad nije kasno / da se ljubi strasno /

nedjelja , 16.08.2015.

" Ivaneeeee !!!" - vikali smo svi u glas; i djeca i Drago i ja, dok smo prolazili pored Ivanove kuće.

Bilo je to još jedno ljeto, kada napuštamo vrući Beč i idemo na jug, u krševitu Hercegovinu, pa onda par dana na more.
Valerija i Vlatko su već postali tinejdžeri i duboko u sebi sam znala da je to možda posljednje ljeto kada idu s nama. Čula sam od svojih prijateljica, koje imaju stariju djecu, kako dođe vrijeme kada izjave da žele ići s društvom na ljetovanje.
Kada bismo se tako izurlali, naravno sa zatvorenim prozorima na automobilu, nasmijali bi se i započeli neku gangu, krečeći kao vrane i praveći grimase.
Pogledom sam pomilovala Dragu, jer je to bio najbolji čovjek na svijetu. Toliko me volio, da je prihvatio i moju izjavu: " Ja volim samo Ivana i nikada ne očekuj od mene potpunu ljubav."; kada je sa bijelim BMW - om došao pred moju kuću i pitao - prihvatam li njegovu ljubav i bi li pošla s njim u Beč, gdje ima dobar posao i lijepu kuću, ali me voli sve te godine, da nije mogao dovesti ni jednu drugu.
Moja mudra majka, koju je oblikovao kamen, vinogradi, duhan i suša, mudro mi je rekla: " Dobar je čovik. Idi. Osta'ćeš stara cura. Ivan se oženio i nemaš više šta čekat' !"
Otac je blagoslovio oboje, kada je Drago isprosio moju ruku; napravili su veliku svadbu i mahali nam taj dan kada smo morali poći, jer je Drago već morao nazad na posao.
***
Drage više nema. Kratko je bolovao i prije nego je sklopio oči, šapnuo mi je : " Nemoj biti sama." Milovala sam njegove riječi u mislima, dok mi je vjetar milovao lice kroz otvoreni prozor automobila. Upravo sam prolazila pored Ivanove kuće i "čula" nas kako iz punog automoboila iz sveg svog glasa vičemo: " Ivaneee !" i smijemo se.
Moja djeca su dobila krila i svili svoja gnijezda, a ja sam bila sama.
Iz vinograda na dijelu ceste gdje nema kuća, mahnuo mi je stari prijatelj. Zaustavila sam automobil, izašla i pružila mu ruku. Prije nego mi je pružio svoju, ispucalu od teškog rada oko loze i duhana, obrisao ju je od tamnoplavo radno odijelo i nasmiješio se.
Kratko smo zamijenili upite o obiteljima, a ja sam onda hrabro rekla:
" Znaš li što o Ivanu ?"
" Ah, jadan, ima puno problema. Umrla mu je žena, a djeca ga maltretiraju i upravljaju mu životom...."
" Znaš što. Molim te, pozdravi ga i daj mu moj broj, pa neka nazove, ako želi." - hrabro sam izvadila bločić i napisala moj broj mobitela.
Ruka mi je zadrhtala: " Bože, što će pomisliti o meni."
***
Snijeg je padao i Beč je bio bijel, romantičan, a za mene sjetan. Uvijek sam bila nekako tužna u te dane kada su izlozi i ulice okićeni i kada svi jure s kupovinom darova i kićenjem domova.
Ja sam nakon Dragine smrti prodala kuću i kupila lijep poveći stan. Nisam više mogla voditi borbu sa čišćenjem lišća u jesen, i održavanjem okućnice. To je Drago radio s ljubavlju, a za mene je to značilo davanje puno novca nekomu da to uradi umjesto njega.
Dok sam pijuckala popodnevnu domaću kavu, a mrak navlačio svoju tamnu odoru na grad, zaslon mobitela je prvo zasvijetlio, a onda se začula ona glupa ganga, koju sam snimila, pa kada sam ostala sama, stavila je kao melodiju za zvono na mobu.
Bio je to nepoznat brooj, ali sam se ipak javila, jer mnogi naši " odozdo " znaju doći i tražiti noćenje.
" Da ? " - rekla sam tiho, nakon što sam progutala gutljaj tople domaće kave i otpuhnula dim cigarete.
" Vesna ? Jesi li ti ? Ivan je. " - čula sam najljepšu melodiju za moje uši.
" Ivaneeee !" - viknula sam i smijala se glasno, iz sveg srca, kao nekada kada smo prolazili pored njegove kuće.
Nakon poduže tišine, nasmijao se, onim svojim slatkim zavodničkim smijehom i rekao:
" Pogledaj kroz prozor . "



Ispod narančaste svjetiljke, dok je snijeg padao na njegovo lice, smijao se držeći mobitel na uhu i podigao ruku:
" Tu sam...."
Nisam čekala niti riječ više...istrčala sam iz stana niz stube, potrčala u kućnim papučama preko ulice i baš kad sam se poslkiznula. posrćući pala sam u njegov zagrljaj.
Ljubili smo se toliko dugo, dok nisam počela drhtati u hladnoj bečkoj noći.