Irsko selo

ponedjeljak , 31.08.2015.

Rolete su bijele boje.
I čemu onda služe !
Jutro je sa svojim blještavilom prodiralo u sobu.
Iz kupaone, kroz otvoreni prozor, dopirao je miris kave.
Pantovčak se budio uz miris kave.
Magla se dizala i kao da ju je miris kave nosio na snažnim rukama visoko iznad pospanih kuća i visokog drveća.
Pored mene, kao nedužno dijete, mirno je disao dragi. A ja sam sanjala grozan san.

Ljubio je drugu. Mislila sam da me oči varaju. Bez riječi sam sjela u stari ' Mercedes' i pokušavala izaći iz nekog dvorišta u nekom irskom selu. Svuda su me čekale ograde... i baš u trenutku kada je pošao u konobu da mi natoči vina, ugledala sam jednu kapiju otvorenu, sa oba krila. Dok sam dodavala gas, kamenčići su prštali ispod zadnjih kotača, a u retrovizoru sam gledala njega, kako stoji, dok mu se crveno vino cijedilo iz puknutih boca.


"Moramo poći u Irsku, ljubavi moja!", šapnula sam mu, dok sam ruku, zavlačila pod plahtu.
" Mmm... Ok. Moze. " - mrmljao je slasno i snažno me privukao k sebi.

Nikad nije kasno / da se ljubi strasno /

nedjelja , 16.08.2015.

" Ivaneeeee !!!" - vikali smo svi u glas; i djeca i Drago i ja, dok smo prolazili pored Ivanove kuće.



Bilo je to još jedno ljeto, kada napuštamo vrući Beč i idemo na jug, u krševitu Hercegovinu, pa onda par dana na more.
Valerija i Vlatko su već postali tinejdžeri i duboko u sebi sam znala da je to možda posljednje ljeto kada idu s nama. Čula sam od svojih prijateljica, koje imaju stariju djecu, kako dođe vrijeme kada izjave da žele ići s društvom na ljetovanje.
Kada bismo se tako izurlali, naravno sa zatvorenim prozorima na automobilu, nasmijali bi se i započeli neku gangu, krečeći kao vrane i praveći grimase.
Pogledom sam pomilovala Dragu, jer je to bio najbolji čovjek na svijetu. Toliko me volio, da je prihvatio i moju izjavu: " Ja volim samo Ivana i nikada ne očekuj od mene potpunu ljubav."; kada je sa bijelim BMW - om došao pred moju kuću i pitao - prihvatam li njegovu ljubav i bi li pošla s njim u Beč, gdje ima dobar posao i lijepu kuću, ali me voli sve te godine, da nije mogao dovesti ni jednu drugu.
Moja mudra majka, koju je oblikovao kamen, vinogradi, duhan i suša, mudro mi je rekla: " Dobar je čovik. Idi. Osta'ćeš stara cura. Ivan se oženio i nemaš više šta čekat' !"
Otac je blagoslovio oboje, kada je Drago isprosio moju ruku; napravili su veliku svadbu i mahali nam taj dan kada smo morali poći, jer je Drago već morao nazad na posao.
***
Drage više nema. Kratko je bolovao i prije nego je sklopio oči, šapnuo mi je : " Nemoj biti sama." Milovala sam njegove riječi u mislima, dok mi je vjetar milovao lice kroz otvoreni prozor automobila. Upravo sam prolazila pored Ivanove kuće i "čula" nas kako iz punog automoboila iz sveg svog glasa vičemo: " Ivaneee !" i smijemo se.
Moja djeca su dobila krila i svili svoja gnijezda, a ja sam bila sama.
Iz vinograda na dijelu ceste gdje nema kuća, mahnuo mi je stari prijatelj. Zaustavila sam automobil, izašla i pružila mu ruku. Prije nego mi je pružio svoju, ispucalu od teškog rada oko loze i duhana, obrisao ju je od tamnoplavo radno odijelo i nasmiješio se.
Kratko smo zamijenili upite o obiteljima, a ja sam onda hrabro rekla:
" Znaš li što o Ivanu ?"
" Ah, jadan, ima puno problema. Umrla mu je žena, a djeca ga maltretiraju i upravljaju mu životom...."
" Znaš što. Molim te, pozdravi ga i daj mu moj broj, pa neka nazove, ako želi." - hrabro sam izvadila bločić i napisala moj broj mobitela.
Ruka mi je zadrhtala: " Bože, što će pomisliti o meni."
***
Snijeg je padao i Beč je bio bijel, romantičan, a za mene sjetan. Uvijek sam bila nekako tužna u te dane kada su izlozi i ulice okićeni i kada svi jure s kupovinom darova i kićenjem domova.
Ja sam nakon Dragine smrti prodala kuću i kupila lijep poveći stan. Nisam više mogla voditi borbu sa čišćenjem lišća u jesen, i održavanjem okućnice. To je Drago radio s ljubavlju, a za mene je to značilo davanje puno novca nekomu da to uradi umjesto njega.
Dok sam pijuckala popodnevnu domaću kavu, a mrak navlačio svoju tamnu odoru na grad, zaslon mobitela je prvo zasvijetlio, a onda se začula ona glupa ganga, koju sam snimila, pa kada sam ostala sama, stavila je kao melodiju za zvono na mobu.
Bio je to nepoznat brooj, ali sam se ipak javila, jer mnogi naši " odozdo " znaju doći i tražiti noćenje.
" Da ? " - rekla sam tiho, nakon što sam progutala gutljaj tople domaće kave i otpuhnula dim cigarete.
" Vesna ? Jesi li ti ? Ivan je. " - čula sam najljepšu melodiju za moje uši.
" Ivaneeee !" - viknula sam i smijala se glasno, iz sveg srca, kao nekada kada smo prolazili pored njegove kuće.
Nakon poduže tišine, nasmijao se, onim svojim slatkim zavodničkim smijehom i rekao:
" Pogledaj kroz prozor . "



Ispod narančaste svjetiljke, dok je snijeg padao na njegovo lice, smijao se držeći mobitel na uhu i podigao ruku:
" Tu sam...."
Nisam čekala niti riječ više...istrčala sam iz stana niz stube, potrčala u kućnim papučama preko ulice i baš kad sam se poslkiznula. posrćući pala sam u njegov zagrljaj.
Ljubili smo se toliko dugo, dok nisam počela drhtati u hladnoj bečkoj noći.

Tamo - 'vamo

subota , 01.08.2015.



Jovica je bio mladi, zgođušni čuvar u zatvoru, a ja sam, svjesna svoje ljepote i atributa, morala učiniti sve da se dokopam slobode. To je za ne vjerovati što su muškarci sve u stanju učiniti za malo ženskoga tijela, pa čak i „zaboraviti“ zaključati vrata glavnog izlaza iz zatvora.
Bila je to 1962.


Jedini problem bila je zatvorska odjeća na pruge.
Ne mogu više pomisliti na sve ono kroz što i kuda sam prošla s jednog kraja države na drugi. Bilo je i proloma oblaka u hladnoj noći na sred neke osamljene livade; i šuškanja gmizavaca ili štakora u mraku koji se mogao nožem rezati; ali na kraju ja sam stigla na cilj.
Teta koja je radila na vrlo važnom mjestu bila je moja svjetlost na kraju tunela. Kada sam pozvonila na njenim vratima u 3 sata u jutro, znala sam kako će izgledati njeno lice kada me ugleda. Usta je otvorila kao da vrišti bez glasa, a onda me povukla za ruku tako jako, da mi ju je mogla iščupati, rotirajući glavom lijevo – desno po hodniku i vratima susjeda:
„ Kakva si to, za boga miloga? Kakva ti je to maškarana odjeća? „ – postavljala je kišu pitanja i u isto vrijeme stavljajući čašu pod mlaz vode na slavini, a onda je bez disanja slila skoro pola litre vode iz velike krigle za pivo.
„ Teta, mislila sam da ćeš me pitati jesam li gladna, ili možda žedna, a ti slijevaš vodu u sebe!“ – pokušavala sam ju prizemljiti.
„ Slušaj ti, derište jedno, kad ćeš odrasti! Kao da si iz zatvora pobjegla!“- vikala je prigušeno na mene, a svjetlo u njenoj spavaćoj sobi se upalilo i tetak se pojavio na vratima.
„ Idi, spavaj. Sve je uredu!“ – rekla je pokazujući rukom kao da goni kokoš. Tetak se poslušno okrenuo za sto osamdeset stupnjeva, a nakon nekoliko sekundi i svjetlo ugasio.
„ Teta, pobjegla sam iz zatvora. Moraš mi pomoći. Moram se dokopati Italije.“
„ O, Bože ! I k meni si došla, bezobraznice jedna ! Da bez posla ostanem '! „ – siktala je šapatom teta.
„ Nisam mogla odoljeti, teta, onim draguljima na odjelu u robnoj kući. Fino sam ih pakirala u punđu, ali nisam znala da me prate. I jednog dana dođem na posao, poziv u ured direktora, tamo dva policajca i po kratko postupku me zatvore.. „
„ Drsko dijete, i što hoćeš sad !“ – lupila mi je šamar teta tako jako da mi je zazvonilo u ušima.
+++
Nakon tri dana već sam bila u gradiću blizu granice, pa me spojila sa vozačem autobusa i gurnula mi nešto novca.
„ Ja te nikada nisam vidjela ni pomogla.“ – rekla je te prohladne zime, u tom malom gradu pored mora, pomilovala mi lice i poljubila me. Vidjela sam joj suze u očima, ali je brzo sjela u auto i nestala.
Vozač Tulio se zaljubio u mene preko ušiju, pa je sličio crvenom tepihu po kojem sam mogla gaziti do mile volje. Redovito je dolazio u Italiju i mijenjao se za linije da bi me što više puta vidio. Na kraju smo se vjenčali i ja sam došla u njegov mali grad, sa novim prezimenom, tako da su si mogli obrisati tur sa potjernicom. Nitko me nije znao niti tražio.
Da ne bih upadala ljudima u oči, nakon silnih molbi i suza, pristala sam da me Tulio odvede na liječenje od alkohola. Najviše me uplašilo to da bih mogla pričati previše sa razvezanim jezikom, a na to me upozorio on, kada bih osvanula u svojoj povraćotini na kauču, a da se ničega nisam sjećala.


A onda je došao rat.
I ja sam opet dohvatila bocu.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.