" Ona je poginula ! "

utorak , 19.05.2015.

1966.


Dogovor je pao. Njegovi roditelji su došli kod mojih da me isprose, dogovoren je datum… A sad je preostalo još samo da izaberem vjenčanicu.
Bio je vruć ljetni dan, kad se na vrelom asfaltu dizala prašina ispod ljudskih koraka. Zrak je bio suh, a najljepše je bilo ići ulicom ispod ogromnih krošnji drveća, gdje je vjetrić pirkao i zavlačio se pod bluzu i suknju i rashlađivao znojnu kožu.
Pošla sam do velike robne kuće u susjedni grad. Odlučila sam u miru pregledati svaku haljinu na odjelu vjenčanica i sama doživjeti trenutak kad mi „ ja „ iz ogledala namigne i kaže- to je ta.
Autobus se zaustavio na kolodvoru, a ja sam laganim korakom krenula u smjeru robne kuće. U hladovini terase lijepoga restorana sjedio je naočit muškarac i nasmiješio mi se. Zbunio me, a zbog misli koja mi je proletjela glavom, postidjela sam se budućeg supruga s koji sam „ hodala „ dugih pet godina.
U to vrijeme nije bilo klima uređaja, nego su ventilatori vrtjeli svoje velike glave i rashlađivali odjeljenja u robnim kućama koliko – toliko. Nisam se mogla odlučiti, pa sam pomislila da bih mogla otići i do Splita. Vraćala sam se istim putem, a onda sam ugledala naočitog gospodina kako ustaje od stola i izlazi na ulicu.
„ Mogu li vas ponuditi hladnom „ Cocktom“, na ovaj vrući dan.?“
Osvrnula sam se oko sebe i pomislila kako me tu nitko ne poznaje, a što je i loše da grlo rashladim sokom.
Ne smijem vam reći da je razgovor bio toliko zanimljiv, da sam naglo poskočila i rekla: „ Zaboga, otišao mi je bus!“
„ Pa, što ! Ja ću vas odvesti!“ – smireno je izgovorio.
„ Ali…četrdeset kilometara…“
„ Za vas i četiristo za mene nije ništa. „ -nasmiješio se, pružio mi ruku i poveo me od stola do auta.

Cijelu noć sam se prevrtala u krevetu, jer sam, kao rižu - zrno po zrno, prebirala po našem razgovoru. Bila sam sretna kada je budilica zazveckala 'ustajanje'. Već mi je dodijala nesanica i njegovo lice u mislima, koje me činilo grešnom, pa sam se bojala susreta pogleda s rodbinom i budućim suprugom.
Požurila sam nakon kupaone odjenuti laganu haljinu, dohvatila torbu i žurno krenula da ne okasnim na posao. Kad sam otvorila vrata, u jutro u 6 sati i 30 minuta, ispred je stajao ON.
„ Oh!“ – ustuknula sam. „ Što ti radiš tu ? Ta nisi valjda noćio!?“
„ Došao sam te odvesti na posao.“ – rekao je i uzeo me ispod ruke, pa poveo do auta.


1976.

Sramota koju sam nanijela obitelji zbog otkazivanja svadbe, nije bila ništa u usporedbi, kada sam pobjegla od kuće i došla s njim u njegovu kuću. Kada me uveo u sobu i kada sam pružila njegovoj majci ruku i izgovorila svoje ime, ona je pljunula pored mene i rekla: „ Vodi to iz moje kuće!“
Njegova majka nije htjela čuti da sin dovede snahu 'druge vjere.' Mi smo se toliko voljeli, da nam je bila dovoljna podstanarska sobica 'tri sa tri', gdje smo dobili i dvoje krasne djece. On majci nikada više nije otišao, jer je rekla ' ona ili ja', a vjenčao me par dana nakon dana kada su mu javili da je umrla.

1992.


Nisam se pokajala niti jednog trenutka što sam 'popila „cocktu“ '.
Što smo više osuđivani i što se više kava popilo s temom o nama, toliko smo mi bili jači. Ja sam se zaposlila, dobili smo stan, napredovali u životu; djeca su nam dobro učila.
A onda je došao rat. Na vrata smo stavili moje ime, a tražila sam način da ga izbavim iz grada i da ide bilo gdje. Jedan prijatelj nam je pomogao i 'sredio papire' za Švedsku. On i djeca su otišli, a ja sam prebacila sav namještaj iz stana i sve što je moglo da se spasi, što smo godinama stjecali nas dvoje.
To je potrajalo skoro pola godine.
I došao je dan da i ja krenem za suprugom i, već sad velikom, djecom.
Po dolasku u taj mali švedski grad, odmah su me uputili u Socijalnu službu. Dočekala me ljepuškasta plavuša, vrlo profesionalna i strpljiva. Čak sam i zaplakala kad sam vidjela s koliko pažnje pristupaju čovjeku koji je pobjegao od rata i moguće smrti.
Pored nje je sjedio i prevodilac.
„ Vi ste Klaudija Pranjić? „ – upitala me gledajući u veliki list papira ispred sebe.
„ Da . „ - odgovorila sam.
Prevodilac mi je sa blagim osmijehom prevodio njena pitanja.
„ Ovdje ima jedan gospodin Mario Pranjić….poznajete li ga?“ – prevodio mi je mladić u bijeloj majici na široke i uske tamno plave pruge.
„ Da, to mi je suprug.“ – odgovorim odmah.
„ Ali, on mi je rekao da je njegova supruga poginula. Mi smo u vezi već nekoliko mjeseci….“ – govorio je prevodilac zbunjen i crvenog lica, oborivši pogled na papir na stolu.

Prokleta „ Cockta „ !!!

Godišnjica poplava - Gunja

petak , 15.05.2015.

Mirno je i miriše. Groblja su me uvijek umirivala, mada vam je to možda morbidno. Ozbiljno: na groblju je tišina, cvrkuću ptice, miriše trava – naročito poslije kiše…
Tatina slika se na spomeniku odlijepila. Nisam mogla vjerovati. Pa, nije prošla ni godina, a već stvari otpadaju sa spomenika. Ljudi su tako površni i neodgovorni u svom poslu, a baš tu bi trebali biti obazriviji i odgovorniji.
Godina, duga i ljuta kao ljuta zmija. Suze mi se slijevaju niz lice, jer mi se srce kida od tuge šta sve je morao 'prebacivati preko ramena', jadni moj tata.
Imala sam samo dvadeset i dvije godine, kada su mami otkrili rak pluća i niti za cijeli mjesec već smo se tata i ja rastajali od nje na ovom istom mjestu.
Bili smo sami i mama nam je jako falila. Susjedu Mariju sam jako voljela i cijenila i baš se trudila da nam pomogne u prvim tužnim danima. Onda sam primijetila da se malo drugačije gledaju i zbunjeno su razgovarali kada bih ja ušla u sobu. Uspomenu na mamu smo čuvali svo troje, zapravo svih četvoro, jer je Marija imala sina mojih godina. Marijin suprug je poginuo u ratu i jako sam ju cijenila zbog toga. Cijelo imanje i kuću vodila je čvrstom rukom, odgajala krasnog sina i školovala ga, a moja mama ju je jako voljela i bile su dobre susjede.
Jedne večeri, Marijinog sina Dadu i mene, pozvali su na picu, a mi smo se značajno pogledali i znali smo otprilike 'što se iza brda valja.' I Dado i ja smo im iskreno čestitali kada su nam saopćili da se planiraju vjenčati, jer je mom tata smatrao da je to najpoštenije prema ženi koju cijeni i poštuje i da Gunja ne bi o tome pričala uz kavu.
Ja sam se udala u Zadar, a Dado je otišao u Njemačku i oženio svoju veliku ljubav, iz dana kada smo s mamama bili izbjeglice, dok je trajao rat.
Teta Marija je bila vrijedna žena, pa bi otišla kod Dade dva – tri puta godišnje i zaradila ' na crno ' koji eurić.
Kada me tata nazvao nisam mogla vjerovati. Srušila sam se pored stolice, a suprug mi je pritrčao i podigao s poda i telefon i mene.
„ O, Bože….dobro, dobro je… ne brinite se… čuvajte se Vi…“ – čula sam supruga da završava razgovor s tatom.

Tih dana lile su strašne kiše. Rijeke su se izlijevale i jako sam se brinula za tatu. Kada me nazvao mislila sam da će mi reći utješnu vijest da se rijeka povlači, a on me nazvao da mi javi da je teta Marija umrla od srca drugi dan kada je došla kod Dade u Njemačku. Strašnoj vijesti nije bio to kraj. Suprug mi je rekao da mu je tata rekao i da voda ulazi u dvorište.



I kod nas je lilo kao iz kabla i činilo mi se da na cijelom planetu padaju beskrajne kiše. Mislila sam da je to kraj svijeta i da ćemo svi uskoro završiti na vrhovima planina. Tata je stalno govorio da se ne sjeća tako kišne godine i bio je jako zabrinut.
Ja sam po Zadru organizirala prikupljanje sredstava za pomoć, a tata je uspio spasiti živu glavu.
I onda je stiglo pitanje: što sad ? Čovjek spasi glavu, a voda donese blato i uništi sve. Što onda !
„ Rat nije bio ništa…“ – ogorčeno je govorio tata. „Sve mi je uništeno“.


No, dan po dan, sam je čistio poplavljenu kuću. Morao je izvaditi prozore, podove, prozore… Voda je sve uništila.
Čovjek nije ni svjestan kako se bori, ustaje iz postelje, hvata se u koštac sa životom, liježe u postelju…I onda dođe dan: sve je slično kao i prije. I opet ustaje iz svog / novog / kreveta, ide na posao i gleda život ravno u oči.


Jednoga dana me nazvao. To više nije bio glas moga tate. Zvučao je kao umorni starac. Nestalo je boje u glasu. Pretvorilo se u šuškanje, disanje i po koju riječ.
„ Jučer sam radio noćnu. I kad sam došao kući u jutro kuća je bila prazna. Sve su mi odnijeli.!“
„ Tko je odnio ? Što je odnio? Kako to misliš, tata ?“ – postavljala sam kišu pitanja.
„ Stvari iz kuće. Netko je došao noću i sve mi odnio. „
„ Ali, tata… to su velike stvari. To je namještaj. Pa, netko je morao vidjeti…“
„ Tko će vidjeti ! Marijina kuća je jedina blizu nas. Ta znaš to… „ – govorio je tata s takvom tugom, da sam se uplašila.
„ Tata, ne brini, kupit ćemo sve opet. Nemoj se sekirati ….“ – čula sam svoj glas kao da to govori netko drugi…Nisam vjerovala ni sama u ono što govorim. Otkud opet snaga za dalje…
Čula sam da telefon zvoni, ali kako nisam oka sklopila cijelu noć i tek u jutro sam slomljena zaspala, čula sam supruga kako govori: „ Halo?“
Milovao je moju ruku, a ja sam svom snagom pokušavala otvoriti oči.
Provirila sam na jedno oko, a onda skočila.
Znala sam da nešto nije uredu. Suprug me gledao prestravljenim očima, kao da je ugledao duha.
„ Dušo, polako…kako da ti kažem…Jutros su susjedi našli tatu… iznad kuće… objesio se ….!“

Jedan dan na poslu

subota , 02.05.2015.

Proljeće se zavlačilo po balkonima, travnjacima, igralištima, krošnjama… Voljela sam njuškati kao ovi psići, što ih vlasnici vode u ranu jutarnju šetnju, mirise koji su se širili iz pupoljaka drveća i grmova.
Posao koji sam radila na početku me jako frustrirao. Raditi sa zdravim ljudima nije bilo lako, a kamo li s bolesnim. Na početku sam bila zbunjena, nisam se znala nositi sa njihovim ispadima, nervozom i burnim reakcijama, jer sam stalno mislila: Pa, za Boga dragoga, i ja sam od krvi i mesa.
A onda smo imali edukaciju: da je pacijent na prvom mjestu, da ulaskom na velika vrata klinike ispred ostavim svoj privatni život i probleme, da im pružim riječ utjehe i ukrotim strah koji ih kao zvijer napadne…
Nikada neću zaboraviti umirovljenu sestru, koja je u okviru naših predavanja, pričala o svojim iskustvima.
Mišići njenog lica su bili opušteni, kao i usne koje su bile na rubu blagog smiješka. Već kad bih ju pogledala osjećala sam unutarnji mir i ničega se nisam bojala.
Tihim i blagim glasom govorila je o mnogim iskustvima i dodala da nikada nije bila ljuta na pacijenta, jer ona je bila zdrava, a on je trebao njenu pomoć. Kao spužva upijala sam svaku riječ njenog životnog iskustva i počela „ raditi na sebi „. Iako su nam rekli da bi mogli nakon treće pritužbe ostati bez posla i licence, to ipak nije bio razlog što sam smirila svoj bijes, nego godine dobrote koju je ova žena pružila mnogim bolesnim. Željela sam biti kao ona.
Dok sam koračala kroz veliki kvart prema tramvajskom stajalištu, u glavi sam provjeravala jesam li stavila i šalice i tanjuriće djeci za doručak, jesam li im ostavila sitniš za veliki odmor; jesam li ugasila bojler, da li sam izglačala košulju za sina, jer večeras ima nastup, na koji ću ja ravno s posla juriti…
Nije lako biti samohrana majka, a k tomu još nositi svježu ranu ostavljene žene, jer je mom suprugu trebala mlađa, samo malo starija od naše kćerke tinejdžerice.
Atmosfera na poslu je bila dobra. Svi smo se veselo pozdravljali na vratima klinike i željeli jedni drugima ugodan dan.
Na stolu me čekao karton pacijenta, kojeg sam prozvala, a prema meni je krenuo teškim korakom koštunjavi starac. Na licu sam mu vidjela koliku bol trpi i trudi se ne pokazati. Sličio je malom djetetu sićušan i jako mršav, ogrnut zimskim kaputom, iako je vani mirisalo proljeće.
Uhvatila sam ga ispod ruke, a on se nervozno odmaknuo i rekao: Mogu ja sam.
Pomogla sam mu da legne na stol i pitala ga što ga muči.
„ Jako me boli koljeno i natečeno je .“ – rekao je tiho pomičući usne, koje su mu se sušile i stalno ih je kvasio jezikom i trljao svojom mršavom rukom.
„ Imate vodu u koljenu i to vam stvara bol. „ – rekao mu je liječnik s kojim sam radila taj dan na hitnom odjelu. „ Morat ćemo vam izvaditi vodu iglom, a to će vas malo boljeti. „
Starčić je šutio. Prelazio je rukom od čela preko obrijane glave i stenjao.
„ S kim živite ? „ - upitala sam ga dok smo čekali liječnika da pripremi injekciju.
„ Sam sam i… ne treba mi nitko. Jedva čekam da umrem. „ – zadnje riječi su me ošinule.
„ Nemojte tako. Koliko imate godina ? „ – pitala sam ga tek toliko da razgovaram s ovim usamljenim čovjekom.
„ 83. „ – tiho je rekao, a onda opet rukom prešao od čela, preko glave, pa obrisao kutove usana šireći šaku od palca do kažiprsta.“
„ Razmišljajte ovako da ima još puno godina pred vama, a mi ćemo vam pomoći da vas ne boli. „ – uspjela sam završiti rečenicu, kada mu je prišao liječnik i lagano ubadao iglu u koljeno.
Nemoćni koštunjavi starac ispustio je krik koji se razlio bolnicom kao teška boja, a uz moja leđa se uzdigla jeza i kao oštri nokti zabila na tjemenu.
„ Hoću kući. Vi ste ludi. Šta me mučite!!! „ – vikao je djedica, a glas mu je bio tih kao šuštanje novinskog papira.

„ Polako, smirite se… „ – milovala sam mu staru suhu ruku po kojoj su vene stršale kao korijenje starog velikog drveta.
„ Ma, šta ću se smiriti ! Vi niste normalni… Šta mi radite! „ . koprcao se na ležaju, pokušavajući ustati i pobjeći.
„ Ne možemo vas pustiti u takvom stanju. Opet ćete se vratiti. Koljeno vas boli i bol će biti sve jača, a samo ovako vam mogu pomoći. „ – objašnjavao mu je liječnik sjedeći na stolici pored ležaja i gledajući starca ravno u oči.

Pogledala sam liječnika i dala mu znak da izađemo. Šapnula sam mu da ga pusti da se malo odmori i da mu da što protiv bolova, a da pokušamo opet kasnije.
Kad sam se vratila u ambulantu, on se već ogrnuo svojim kaputom, držeći u ruci cipelu, koračao je u čarapi, sa uzdignutom nogavicom iznad koljena, koje je bilo veliko kao rukometna lopta.
Teškim korakom izašao je kroz velika pokretna vrata, a niz moje lice slijevale su suze.