Jedan dan na poslu

subota , 02.05.2015.

Proljeće se zavlačilo po balkonima, travnjacima, igralištima, krošnjama… Voljela sam njuškati kao ovi psići, što ih vlasnici vode u ranu jutarnju šetnju, mirise koji su se širili iz pupoljaka drveća i grmova.
Posao koji sam radila na početku me jako frustrirao. Raditi sa zdravim ljudima nije bilo lako, a kamo li s bolesnim. Na početku sam bila zbunjena, nisam se znala nositi sa njihovim ispadima, nervozom i burnim reakcijama, jer sam stalno mislila: Pa, za Boga dragoga, i ja sam od krvi i mesa.
A onda smo imali edukaciju: da je pacijent na prvom mjestu, da ulaskom na velika vrata klinike ispred ostavim svoj privatni život i probleme, da im pružim riječ utjehe i ukrotim strah koji ih kao zvijer napadne…
Nikada neću zaboraviti umirovljenu sestru, koja je u okviru naših predavanja, pričala o svojim iskustvima.
Mišići njenog lica su bili opušteni, kao i usne koje su bile na rubu blagog smiješka. Već kad bih ju pogledala osjećala sam unutarnji mir i ničega se nisam bojala.
Tihim i blagim glasom govorila je o mnogim iskustvima i dodala da nikada nije bila ljuta na pacijenta, jer ona je bila zdrava, a on je trebao njenu pomoć. Kao spužva upijala sam svaku riječ njenog životnog iskustva i počela „ raditi na sebi „. Iako su nam rekli da bi mogli nakon treće pritužbe ostati bez posla i licence, to ipak nije bio razlog što sam smirila svoj bijes, nego godine dobrote koju je ova žena pružila mnogim bolesnim. Željela sam biti kao ona.
Dok sam koračala kroz veliki kvart prema tramvajskom stajalištu, u glavi sam provjeravala jesam li stavila i šalice i tanjuriće djeci za doručak, jesam li im ostavila sitniš za veliki odmor; jesam li ugasila bojler, da li sam izglačala košulju za sina, jer večeras ima nastup, na koji ću ja ravno s posla juriti…
Nije lako biti samohrana majka, a k tomu još nositi svježu ranu ostavljene žene, jer je mom suprugu trebala mlađa, samo malo starija od naše kćerke tinejdžerice.
Atmosfera na poslu je bila dobra. Svi smo se veselo pozdravljali na vratima klinike i željeli jedni drugima ugodan dan.
Na stolu me čekao karton pacijenta, kojeg sam prozvala, a prema meni je krenuo teškim korakom koštunjavi starac. Na licu sam mu vidjela koliku bol trpi i trudi se ne pokazati. Sličio je malom djetetu sićušan i jako mršav, ogrnut zimskim kaputom, iako je vani mirisalo proljeće.
Uhvatila sam ga ispod ruke, a on se nervozno odmaknuo i rekao: Mogu ja sam.
Pomogla sam mu da legne na stol i pitala ga što ga muči.
„ Jako me boli koljeno i natečeno je .“ – rekao je tiho pomičući usne, koje su mu se sušile i stalno ih je kvasio jezikom i trljao svojom mršavom rukom.
„ Imate vodu u koljenu i to vam stvara bol. „ – rekao mu je liječnik s kojim sam radila taj dan na hitnom odjelu. „ Morat ćemo vam izvaditi vodu iglom, a to će vas malo boljeti. „
Starčić je šutio. Prelazio je rukom od čela preko obrijane glave i stenjao.
„ S kim živite ? „ - upitala sam ga dok smo čekali liječnika da pripremi injekciju.
„ Sam sam i… ne treba mi nitko. Jedva čekam da umrem. „ – zadnje riječi su me ošinule.
„ Nemojte tako. Koliko imate godina ? „ – pitala sam ga tek toliko da razgovaram s ovim usamljenim čovjekom.
„ 83. „ – tiho je rekao, a onda opet rukom prešao od čela, preko glave, pa obrisao kutove usana šireći šaku od palca do kažiprsta.“
„ Razmišljajte ovako da ima još puno godina pred vama, a mi ćemo vam pomoći da vas ne boli. „ – uspjela sam završiti rečenicu, kada mu je prišao liječnik i lagano ubadao iglu u koljeno.
Nemoćni koštunjavi starac ispustio je krik koji se razlio bolnicom kao teška boja, a uz moja leđa se uzdigla jeza i kao oštri nokti zabila na tjemenu.
„ Hoću kući. Vi ste ludi. Šta me mučite!!! „ – vikao je djedica, a glas mu je bio tih kao šuštanje novinskog papira.

„ Polako, smirite se… „ – milovala sam mu staru suhu ruku po kojoj su vene stršale kao korijenje starog velikog drveta.
„ Ma, šta ću se smiriti ! Vi niste normalni… Šta mi radite! „ . koprcao se na ležaju, pokušavajući ustati i pobjeći.
„ Ne možemo vas pustiti u takvom stanju. Opet ćete se vratiti. Koljeno vas boli i bol će biti sve jača, a samo ovako vam mogu pomoći. „ – objašnjavao mu je liječnik sjedeći na stolici pored ležaja i gledajući starca ravno u oči.

Pogledala sam liječnika i dala mu znak da izađemo. Šapnula sam mu da ga pusti da se malo odmori i da mu da što protiv bolova, a da pokušamo opet kasnije.
Kad sam se vratila u ambulantu, on se već ogrnuo svojim kaputom, držeći u ruci cipelu, koračao je u čarapi, sa uzdignutom nogavicom iznad koljena, koje je bilo veliko kao rukometna lopta.
Teškim korakom izašao je kroz velika pokretna vrata, a niz moje lice slijevale su suze.