Marketing
Godišnjica poplava - Gunja
Mirno je i miriše. Groblja su me uvijek umirivala, mada vam je to možda morbidno. Ozbiljno: na groblju je tišina, cvrkuću ptice, miriše trava – naročito poslije kiše…
Tatina slika se na spomeniku odlijepila. Nisam mogla vjerovati. Pa, nije prošla ni godina, a već stvari otpadaju sa spomenika. Ljudi su tako površni i neodgovorni u svom poslu, a baš tu bi trebali biti obazriviji i odgovorniji.
Godina, duga i ljuta kao ljuta zmija. Suze mi se slijevaju niz lice, jer mi se srce kida od tuge šta sve je morao 'prebacivati preko ramena', jadni moj tata.
Imala sam samo dvadeset i dvije godine, kada su mami otkrili rak pluća i niti za cijeli mjesec već smo se tata i ja rastajali od nje na ovom istom mjestu.
Bili smo sami i mama nam je jako falila. Susjedu Mariju sam jako voljela i cijenila i baš se trudila da nam pomogne u prvim tužnim danima. Onda sam primijetila da se malo drugačije gledaju i zbunjeno su razgovarali kada bih ja ušla u sobu. Uspomenu na mamu smo čuvali svo troje, zapravo svih četvoro, jer je Marija imala sina mojih godina. Marijin suprug je poginuo u ratu i jako sam ju cijenila zbog toga. Cijelo imanje i kuću vodila je čvrstom rukom, odgajala krasnog sina i školovala ga, a moja mama ju je jako voljela i bile su dobre susjede.
Jedne večeri, Marijinog sina Dadu i mene, pozvali su na picu, a mi smo se značajno pogledali i znali smo otprilike 'što se iza brda valja.' I Dado i ja smo im iskreno čestitali kada su nam saopćili da se planiraju vjenčati, jer je mom tata smatrao da je to najpoštenije prema ženi koju cijeni i poštuje i da Gunja ne bi o tome pričala uz kavu.
Ja sam se udala u Zadar, a Dado je otišao u Njemačku i oženio svoju veliku ljubav, iz dana kada smo s mamama bili izbjeglice, dok je trajao rat.
Teta Marija je bila vrijedna žena, pa bi otišla kod Dade dva – tri puta godišnje i zaradila ' na crno ' koji eurić.
Kada me tata nazvao nisam mogla vjerovati. Srušila sam se pored stolice, a suprug mi je pritrčao i podigao s poda i telefon i mene.
„ O, Bože….dobro, dobro je… ne brinite se… čuvajte se Vi…“ – čula sam supruga da završava razgovor s tatom.
Tih dana lile su strašne kiše. Rijeke su se izlijevale i jako sam se brinula za tatu. Kada me nazvao mislila sam da će mi reći utješnu vijest da se rijeka povlači, a on me nazvao da mi javi da je teta Marija umrla od srca drugi dan kada je došla kod Dade u Njemačku. Strašnoj vijesti nije bio to kraj. Suprug mi je rekao da mu je tata rekao i da voda ulazi u dvorište.
I kod nas je lilo kao iz kabla i činilo mi se da na cijelom planetu padaju beskrajne kiše. Mislila sam da je to kraj svijeta i da ćemo svi uskoro završiti na vrhovima planina. Tata je stalno govorio da se ne sjeća tako kišne godine i bio je jako zabrinut.
Ja sam po Zadru organizirala prikupljanje sredstava za pomoć, a tata je uspio spasiti živu glavu.
I onda je stiglo pitanje: što sad ? Čovjek spasi glavu, a voda donese blato i uništi sve. Što onda !
„ Rat nije bio ništa…“ – ogorčeno je govorio tata. „Sve mi je uništeno“.
No, dan po dan, sam je čistio poplavljenu kuću. Morao je izvaditi prozore, podove, prozore… Voda je sve uništila.
Čovjek nije ni svjestan kako se bori, ustaje iz postelje, hvata se u koštac sa životom, liježe u postelju…I onda dođe dan: sve je slično kao i prije. I opet ustaje iz svog / novog / kreveta, ide na posao i gleda život ravno u oči.
Jednoga dana me nazvao. To više nije bio glas moga tate. Zvučao je kao umorni starac. Nestalo je boje u glasu. Pretvorilo se u šuškanje, disanje i po koju riječ.
„ Jučer sam radio noćnu. I kad sam došao kući u jutro kuća je bila prazna. Sve su mi odnijeli.!“
„ Tko je odnio ? Što je odnio? Kako to misliš, tata ?“ – postavljala sam kišu pitanja.
„ Stvari iz kuće. Netko je došao noću i sve mi odnio. „
„ Ali, tata… to su velike stvari. To je namještaj. Pa, netko je morao vidjeti…“
„ Tko će vidjeti ! Marijina kuća je jedina blizu nas. Ta znaš to… „ – govorio je tata s takvom tugom, da sam se uplašila.
„ Tata, ne brini, kupit ćemo sve opet. Nemoj se sekirati ….“ – čula sam svoj glas kao da to govori netko drugi…Nisam vjerovala ni sama u ono što govorim. Otkud opet snaga za dalje…
Čula sam da telefon zvoni, ali kako nisam oka sklopila cijelu noć i tek u jutro sam slomljena zaspala, čula sam supruga kako govori: „ Halo?“
Milovao je moju ruku, a ja sam svom snagom pokušavala otvoriti oči.
Provirila sam na jedno oko, a onda skočila.
Znala sam da nešto nije uredu. Suprug me gledao prestravljenim očima, kao da je ugledao duha.
„ Dušo, polako…kako da ti kažem…Jutros su susjedi našli tatu… iznad kuće… objesio se ….!“
Post je objavljen 15.05.2015. u 20:05 sati.