Krevet

srijeda , 25.07.2007.

Nije mi se svidio njegov težak i spor korak. Znala sam da će jednom ući ovako. Nije me gledao u oči.

"Trudna je!"
***********
Sedamnaest godina čekala sam ga s otvorenom garažom za njegov auto do garaže s mojim autom.
Sedamnaest godina nismo nikada niti riječ progovorili o vjenčanju ili godišnjem odmoru.
Tada , kad sam ga ugledala, zaustavila sam auto na sred ulice i istrčala prema njemu zagrlio me i rekao: "Ovo sam čekao pet godina!" U toj rečenici shvatila sam da sam i ja čekala, da nisam smjela priznati sebi da to nije samo prijateljstvo. Pa, bio je mlađi devet godina. I moja Milena bi taman bila za njega. Ali, naravno, kad odraste, tada je bila dijete u pubertetu.
Nije to bilo lako u ovoj mojoj vukojebini. Ljudi su dobro vodili računa tko mi je došao, koliko sam se zadržala u kupovini i tko mi je u međuvremenu dolazio i zvonio na vrata.
"Oh, Jadrane, tako sam se brinula za tebe. Devet mjeseci! Jesu li te tukli?" - sipale su riječi.
"Dođi, idemo na kavu, radi li ovdje išta ? Sinoć sam došao!" - rekao mi je dok me vodio prema mom autu.
"Ne radi ti ovdje ništa. Samo Stipina kavana, a ja ti tamo ne idem. Hoćemo li kod mene, pred kuću?"
"A zašto da ne? Imam te svašta pitati!" - rekao je dok je sjedao na suvozačko mjesto.
Osjećala sam se tako mlada i poželjna. I sretna. Ruke su mi drhtale dok sam spuštala čaše hladne limunade na stol. On je pružio svoje preko stola, obuhvatio moje i rekao:" Smiri se. Tu sam!"
Pričao mi je o četnicima i logoru i kako su naši uspjeli nategnuti razmjenu za njihove. Majka mu je bila na postelju pala od tuge i eno je, kaže pere zavjese, riba podove, sva poskočila.
Iako nije bilo neobično vidjeti nas zajedno, ta društvo je bilo poveće, sad je to bilo drugačije. Osjećali smo se kao krivci u silnoj želji da se društvo raziđe i ja njega povezem doma, dok on ne nabavi auto. Na njegov pala granata i rasturila ga kao igračku.
Jutrom bih ulazila u svoju spavaću sobu i milovala posteljinu na kojoj je on ležao i uzimao moje tijelo. A i ja njegovo. Prije sam tom s Matom radila onako po seljački, ja dole, on gore, mic dva - tri puta i on se okrene hrkat' , a ja u kupatilo. Pokoj mu duši, opet je bilo dobro. Ta, nismo znali bolje ni on ni ja. A s Jadranom sam dobila krila, kleknula pred njega i uzimala ga rukama kao najljepši cvijet. Mazila ga i ljubila, a nije mi jasno kako sam to odjednom tako znala i nije me bilo stid. Oborila bih Jadrana na leđa, pa ga opkoračila s obje noge i uzimala kao veleposjednica. Milovala bih tako postelju i spuštala lice. Zarivši nos i tražeći njegove mirise. "Eh, kad bi ovi kreveti znali pričati!" - pomislila bih svaki put kad ih pogledam. U početku sam svako malo ulazila u sobu i gledala krevete, kao da on leži na njima. A on bi došao svaku noć i naša tijela bi gorjela i kreveti škripali. Sreća, dječje sobe na drugom kraju kuće, ne bih ih čula ni da viču.
Kad mi je umro otac nakon sedam godina, došao je u moje selo, u moju rodnu kuću, upoznao moju braću i sestre. I to je bio početak skidanja vela tajne. Jadran je bio moj momak. Nitko ništa nije rekao. Osim njegove majke, koja je na samrti proklela dan kad sam joj uzela sina i ona nije dočekala unuke. Znala je da ja neću više djecu rađati.
Bila sam sretna, a i nisam. Željela sam da putujemo, novac nije bio problem, imala sam sve. Ali, nikada me nije pozvao u restoran ili na ručak. Znala sam da nikad i neće. Sve se svodilo na večernje dolaske poslije kavane i njegovih pajdaša. I odlazio bi jutrom. Znala sam da će jednom poželjeti svoje dijete. Ta, komu onolika kuća da ostane. Pa, njegovi svi imaju svako svoje. Strahovala sam da ga salijeću balavice, ali sam se tješila da nikog nema sve dok meni dolazi u krevet.
Gledala sam lice tog čovjeka koje je već postalo okruglo i njegove kosti su odavale da je mladost davna prošlost. Ali, muškarci su uvijek mladi. Njih žene vole i smežurane i s trbuhom kao bačvom.
Gledala sam ga i mirno prebirala po prošlosti, pokušavajući se prisjetiti kako je izgledao pred sedamnaest godina. Čini mi se isto. To su one iste oči, iste usne. I ja to u ovom trenu gubim. Moj krevet će od večeras biti prazan. Mirisat će samo na omekšivač i neću posteljinu mijenjati svako jutro. U ormaru pored mojih majica više neće stajati njegove. U kupatilu ću trebati samo ručnik za sebe. Stajat će jedna četkica za zube.
Nisam bila uspaničena. Sedamnaest godina živjela sam u strahu od ovoga trenutka. I tu je. Sjedi skrušeno preda mnom. Istina da nam je seks postao rjeđi u zadnje vrijeme, ali sam mislila da je to zbog tableta koje je pio za tlak. Ja nisam pila ništa. Bila sam zdrava kao boca, ali činjenica da sam starija nije bila optimistična kao moje zdravlje.
***********
Pružila sam ruku preko stola i okrenula dlan prema gore. Pružio je i on svoju da me dohvati, ali ja sam ju trznula nazad i ponovno okrenula dlan prema gore: " Ključ!" - rekla sam.
"Ali, Danice, ne moramo tako. Treba mi vremena. "
"Sutra dođi po robu, stavit ću ti sve u kinesku torbu od dvadeset kuna." - rekla sam pokušavajući ostati hladna. Ustao je, izvadio ključ iz džepa i krenuo prema vratima. Korak mu je bio spor i dvoumio se. "Možeš na mene računati uvijek kad ti netko treba!" - rekao je i nestao.
Otrčala sam do kreveta, bacila se na njega i zabila lice u posteljinu, ispustivši krik očajnice, gubitnice.
Bila sam sama.
Ali, to će proći. Sutra ću otići donijeti ono kamenje za vrt i napraviti onaj cvijetnjak što sam vidjela u časopisu.