Dilema

četvrtak , 19.07.2007.

Ušao sam u dvorište s autom. I danas sam imao težak dan. Pogotovo ne volim ovo što radim od kad sam imao nezgodu na poslu i ostao invalid u ruku. Ovo što radim je za glupane, ali je i to bolje nego po cijele dane sjediti doma. I ovako mi se ne ide tamo gdje živim. Zapravo, da li živim ili vegetiram.
Mrzim ove bijele zidove fasade, jer da se mene pitalo bili bi ili rozi ili boja kajsije. Ta, tko više boji kuću u bijelo. A i ograda, željezna, sa komadom stakla u sredini. Did živi još u partizanskom vremenu i njemu je to dobro. I sve je njegovo. A svi mi ostali smo samo njegovi psići. I njegov sin i njegova obitelj, i njegova kći - moja žena i naše dvije kćeri. Samo stara ima pravo glasa i koliko god njega držala za blesana, on tako zavre po svomu i tu ostaje muško. Nitko mu grunt ne može oduzeti i tu se on itekako osjeća muško. E, baš tu ja sam tanak. Kako god me obrlatila i pred oltar odvela, tako me i u tu kuću dovela. Rekla je privremeno, zašto bi plaćali kiriju. To privremeno traje , evo, tridesetak godina. Baš sam smotan. Tako mi i treba. U početku na bilo koje dizanje moga glasa pokazivala bi prstom na gornji kat. Onda se rodila Silvija i prst je dizala prema djetetu. Onda sam ušutio.
U tom svom očaju, tražeći načina da preživim činjenicu da moram ići doma jer me tamo čekaju kćerke, sjeo sam jedno popodne u ured kod Marijane, dok je dijelila plaće. Bila je zgodna i plavuša. Baš žena o svom poslu. Samo smo parili oči na njoj i svi čekali dan kad će plaće. Dupla radost. Razvela se od onog pjane iz pogona do moga, ali je ostala dostojanstvena i ozbiljna. Nikomu nije padalo na pamet da joj rekne koju neozbiljnu. Pa, čak i oni neotesani suzdržavali su se šala i bez riječi potpisivali na listi preuzetu plaću.
Sjeo sam, nalaktio se na okrzanu staru kožnu stolicu i pitao:
"Bi li ti sokić ili nešto!"
"Može, hladnu 'mirindu'" - rekla je, a ja sam ustao i zatreperio negdje u sebi od dragosti. "Pa, ta će žena popiti sok od mene!"
"Što je, moj Marinko, što tebe muči, šta si se snuždio k'o pokis'o golub!"- šaleći se uzimala je bocu 'mirinde' iz moje ruke. Pomislio sam da nehajno pružim prst i dodirnem njen, ali sam se uplašio da bih mogao pokvariti i ovo što sam uspio.
"A što da ti kažem, Marijana! Nije dobro, svake godine mi sve teže. Skupljam snagu da odem iz onog zatvora, a kad vidim one moje dvije male princeze, ne mogu. Kako ću bez njih!" - otvorio sam joj dušu. Ona je prstom kružila po rubu čaše i nije rekla ni riječi. Vjerojatno bi mogla držati predavanje o svom iskustvu, ali ta žena je bila prepametna da bi tako koristila taj trenutak.
Kad je popila sok, odgurnu čašu na kraj stola i dohvati svoje liste knjigovodstva i reče:
"Baš mi je prijalo, hvala ti!" i nastavi pisati. Naravno, što sam drugo mogao nego uzeti boce i čaše i izaći iz ureda. Sutradan dok sam prilazio autu na parkingu, iza leđa začuh Marijanin glas:
"Marinko, mogu li s tobom? Boli me stomak."
Okrenuo sam se i ugledao kako je oko pasa omotala jaknu. Pretpostavio sam ženski problemi i bio sav sretan što ju mogu odvesti doma. Ah, da mi je s njom bilo malo sjediti, pričati, piti kavu...Ali, ona je samo pred svojom zgradom izašla i rekla 'hvala ti'. Dugo sam se tu noć prevrtao i mislio na Marijanu.
I auto koji sam vozio bio je od punca. Što god bih rekao da kupimo, ona bi rekla: "Da, pa da se ti možeš kurvati!" Tako da nismo imali ništa svoje. Sve je bilo didino. A plaće su išle u hranu i gluposti kojekakve. Ja znam samo da sam pušio od te plaće.
Opet kroz koji dan, dok sam prao kamion u garaži firme, dođe Marijana i pita da ju povezem i pomognem ponijeti kutiju s knjigama od firme. Bila je sezona odmora a posla se nakupilo pa je i kući radila. Sav sretan pomogao sam joj ponijeti kutije do stana. Naravno, morala je biti fina pa me ponudila kavom kad sam joj sam sve donio u stan. I tu je sve počelo. Kad je donijela kavu na stol, oborenog pogleda u šalicu, rekla je:
"Znaš, Marinko, stalno mislim na tebe. Nemoj me pogrešno shvatiti. Ali, tako si fin prema meni."
Nisam vjerovao svojim ušima. Držao sam šalicu i gledao u svoje ruke. Bojao sam se podići pogled.Bojao sam se da ću se probuditi. Mislio sam čak i da se zeza sa mnom. Pili smo, šutjeli, i čuli jedno drugo kako dišemo. Nisam znao što da radim, pa sam ustao, spustio šalicu na stol i rekao:
"Vidimo se sutra na poslu!"
Cijelu noć sam sjedio u trpezariji za stolom i pušio. Marijana je bila svaka moja misao. A što da radim? Ova moja bi ju zbola nožem da sazna. Ako bih išta počinjao, morao bih prvo ovdje završiti.
Poslije posla sljedeći dan čekao sam dok nije izašla iz ureda i povezao ju. Nismo riječ progovorili. Izašli smo iz auta, pošli do njenog stana i već u hodniku počeli se grliti, ljubiti i skidati jedno drugo. Drhtao sam kao tinejdžer. Osjećao sam se tako dobro, zaljubljeno i sretan...sretan, tako silno sretan. Upao sam u vrtlog laži, iskradanja, smišljanja kako izbjeći neku zajedničku "smotru" kod kuće. Ona moja je to primijetila. Osjetila kao zvijer da je sa mnom nešto drugačije, koliko god ja to prikrivao. Kažu, eto, da se ljubav ne može skriti u očima. Znao sam da me prati, znao sam da me u firmi nadgleda, čak mi je jedan došao i rekao da ga je moja žena ispitivala imam li ja koga. Kako je glupa. Samo izvrgava ruglu sebe, a i mene.
Jednog dana dok sam čistio kamion, prokleti prekidač zakačio sam s nečim, uključio se i usisao i mene i moju ruku. Ruka je bila sva potrgana i u bolnici su mi se borili za život, a tek poslije za ruku.
Jedina misao bila je Marijana. Svi su dolazili, cijela familija, ali nije bilo nje. Jedne noći, kad su me malo stabilizirali, dok sam ležao sklopljenih očiju, osjetio sam nečiju ruku da me miluje po licu. Kad sam otvorio oči, bila je to najljepša slika koju sam mogao poželjeti: moja Marijana. U trenu kad sam zazinuo izreći njeno ime, ona se nagnula i spustila svoje usne na moje. Svi su spavali, čak i sestre. A mi smo se držali za ruku i gledali. Ona bi se pridigla sa stolice, davala mi svoje usne i šaputala da je umirala od straha i tuge. Čekala je u firmi vijest da sam bolje da bi došla.
Petnaest godina krili smo svoju ljubav, živjeli za tajne trenutke i ja sam se samo plašio da joj ona moja ne radi scene i probleme. I stalno sam govorio: sutra ću joj reći da odlazim. Ali, kad bih vidio moje princeze, odgađao sam to za sljedeći dan, pa za sljedeći...i jednog dana Marijana nije otvorila vrata. Sutradan na poslu nije mi uzvratila naš tajni pogled, nego opasno ozbiljna gledala ispred sebe i otišla u ured. Čekao sam ju poslije posla, ali je samo prošla pored mene i ušla u radnički bus.
************
I, evo, ulazim u isto dvorište i u toj istoj monotonoj kući čeka me žena koju nikad nisam volio i ručak koji nikada nije znala skuhati kako treba. Poslije toga ću kao i svaki dan uzeti novine i daljinski, a ona će po tko zna koji put početi sa scenama i glupim pričama. Moje dvije princeze su se udale i žive svoje živote, a Marijana mi nikada više nije uputila niti jedan pogled.
Plaće nam više nije davala Marijana, nego smo išli na banku.