Ovisnica

srijeda , 11.07.2007.

Ovisnica je bila nekoliko puta u životu.
Jednom kada je bila mlada studentica i beznadežno zaljubljena godinama njuškala baš po kafićima gdje je dolazio onaj čičkasti. Jednostavno morala je uzeti dozu tog ulaska da samo snimi sjedi li on u kutu na svojoj stolici.Kad je upoznala svog supruga, „skinula“ se s te čičkave budale i zadržala ga u sjećanju kao dio mladosti.
Onda je nakon godina pušačkog staža shvatila da je ovisnica o nikotinu, jer pripaljuje drugu cigaretu istog trena kada je ugasila pola nepopušene prethodne jer joj se otelo grcanje iz grla kao gađenje, a jezik joj gorio od ljutine jeftine cigarete.Kad je postalo toliko gadno, pokušala je piti kavu bez ljutoga dima i oduševila se koji novi okus kave. Bila je žalost u kući, umrla joj prijateljica- cigareta, ali prežalila ju je i nastavila dalje u životu.
Onda je postala zrela i pomislila da su ovisnosti samo odraz karaktera i da su slabići oni kojima je najlakše za svoje neuspjehe naći krivca.
Svi su pričali o nekakvom blogu, a ona kad god bi čula tu riječ, pomislila na ono nekakvo voće glog...ili je to bio grm,i nije mogla stvoriti predodžbu o tom novom pojmu. A onda, avaj, kliknula je tog proljetnog dana...slijedila upute i zaglibila. Postala je ovisnica u zrelim godinama. Sramota. Nije mogla dugo biti u „Mercatoru“ na kavi, pravdala se da ima posla. Noću bi opet palila kompjutor iako je tako silno željela da ga malo hladi. Ali, da je postala takva ovisnica za koju nema riječi, shvatila je u trenutku dok je vozila 160 na sat, a inspiracija nadirala kao bujica nadošle proljetne rijeke. I baš kao u knjizi Julijane Matanović kad nadre inspiracija, morala je "ostaviti crtice".Jednom rukom je držala volan a drugom pipala po zadnjem sjedištu da dohvati torbu. Pazila je da joj u toj brzini koji idiot ne uleti iz desne trake dok ih sve redom pretiče i načeprkala u novčaniku kemijsku,a ispod futrole s CD-ima nađe nekakav račun koji je na sreću bio poduži pa je mjesta za bilješku „crtica“ bilo i dovoljno. Svakim metrom je bila sve dalje od svog računara, od svojih blogera i odlazeći, jureći, jedva čekala kad će se vratiti da klikne na stranice svojih miljenika. Gotovo je! Zaglibila je! Ništa više nije bilo tako zanimljivo. Ništa joj više u životu nije trebalo. Imala je svoju tipkovnicu, svoj blog, svoj klan i njoj dovoljno. Jureći 160 na sat, piskarala je na nezgodnom ispupčenom mjestu plastike iznad volana i već u mislima rađala se nova priiča.
A vraćala se tek za tjedan dan. Bila je to velika kriza. Ima li lijeka tomu!