Andrijin križ

četvrtak , 05.07.2007.

Ona jednostavno nije mogla odoljeti muškarcima. Tuklo bi joj među nogama u njihovoj blizini kao ono blinkanje svjetlosno-zvučnih signala na prijelazu pruge. A ona bi morala prijeći prugu iako je rampa spuštena. I uvijek je mislila da to nitko nije vidio, da ju vlak i ovaj put nije udario. Iako su joj noge bile debele u članku kao dva stabla i sise visjele kao dvije pljuvačke, ona nije marila za to, nego čak naprotiv...ono je blinkalo i blinkalo.
Nije ju moglo opametiti ni bratovo premlaćivanje pred stotinu rođakovih svatova na podu restorana, jer je jadnom čovjeku dodijalo da ne može ni jednom prijatelju pogledati u oči. Znao je da je sestra padala ničice pod svakog od njih. Mlatio ju je k'o zadnju fukaru i prijetio, a ona se voljela nagnuti da joj ono malo sisa bljesne pred očima muškoga roda. Ali, džabe, tuklo joj je među nogama. Našla je tog papka iz Bosne, zgodan i lijep – nema šta, i rekla da je trudna. Pametnija od naivka bila je njegova majka pa reče: „ Kad rodi, uradi DNA pa ako je tvoje- ženi, šta'š kad nisi pazio!“ Ali, on nije čekao analizu, složila je ona njemu priču i pade svadba. Malo joj prestalo tući među nogama, stomak nije bio baš seksi, onako velik i smetao joj, ali su sise nabubrile i to joj se dopalo.
Rodi ona sina i dijete bijaše kao raspolovljena jabuka od oca, ali njoj opet pođe tući među nogama pa i na prijateljičinog muža, i na prvog susjeda, nema veze, samo nek' je muško. Neke su je se pasale, neke su bile naivne i nisu znale da im voljeni pružiše ruku i prijeđoše prugu, iako u glavu tuče onaj svjetlosno-zvučni signal i poručuje da kad vlak udari sve se raspadne.
Rodi ona još jednog sina, ovaj put "pljunut" ona, pa nije bilo sumnje čije je dijete. Taj mamlaz iz Bosne, radi k'o rob da navuče u kuću, nek' ništa ne fali, ide po cijeloj Hrvatskoj i radi, radi.... A njoj dosadno, a susjedi zgodni, pa se ona malo nagne, malo naguzi...i ono ponekad upali.
Fijuknuše prvi meci JNA vojske, pokupiše prnje i bjež' u Švedsku, tamo imala neku rodbinu. Tamo nemaš komu vrckati, prestalo joj tući, ne mirišu joj Švedi k'o naši, a i nije joj ni do čega kada noću dođe mrtva umorna i smrdljiva od rada na crno. Nije joj bilo jasno kako ostade trudna u tom kaosu od života i rodi se jedno „za uspomenu dijete“, šta'š sad kad se dogodilo. Ponesoše i njega i ono malo maraka u čarapi što se zaštekalo, pa kad se rat stišao, potjeraše ih - papiri nisu bili u redu, da se očisti malo nacionalno stanje.
Prestalo tući među nogama u Švedskoj, pa tako i kad su našli podstanarski stan...pritisnule kirije i „veresija“ u prodavaonici. A čarapa se isprazni dok su trepnuli. Valja spašavati situaciju, pa reče svom papku da bi i ona mogla naći kakvoga posla, traži jedan konobaricu. A on jadan, hajde što će, reče joj nek' radi, možda bude bolje. Kad je vidjela tog „jednog što traži konobaricu“ ne samo da je zablinkalo, nego tuklo u sljepoočnicama. Nije vidjela ljepše muško. Jest da je bio mlad k'o rosa, ali joj mašta dobi krila kako će ga svačemu naučiti. Onaj njen jado reče da je pogodio dobar posao u Ljubljani, krečit će nekoj gospođi tjedan dana stan i dobit će dobru lovu. A ona nije bila kao druge žene, malo ljubomorne i zabrinute- ta, mogao bi ju muž prevariti i omirisati gospođu. A, ne! Ona je djecu prvu noć polegla ranije i ostavila otključano tom mladcu da uđe, nek' ne zvoni-mogao bi djecu probuditi.
Kad se njen jadnik vratio iz Ljubljane, nekako joj remetio planove, lako je bilo s djecom, ali...avaj! Jednog dana banu on u kuću ljut i crven u licu i pita ju kakve su to priče po birtijama da mu je bolje ženu dići s posla, ako hoće brak sačuvati. I izgleda, udario ju vlak a nije ni znala. Nikako nije mogla staviti situaciju pod kontrolu. Zbilja, morala je napustiti posao, a srce joj se kidalo za mladim gazdom, zaljubila se preko glave. Mužu punili glavu iz dana u dan sa sve gorim pričama, on bio sve manje kući i netko joj reče da noću ide kod one krezube što ima stan i kćerka joj vani, pa joj šalje love, ničeg joj ne fali. Gledala je muža kako joj klizi kao pijesak kroz prste, i sve se raspada. Kada je ušla u prodavaonicu da uzme ručak na veresiju, djevojka se sva zacrvenjela u licu i reče da joj gazdarica rekla tek kad vrate i ono što su dužni. Sjela je u dnevni boravak i stavila prekrižene dlanove među noge, da nešto smisli. Među nogama mir, nije joj ni do čega, ali je smislila da ide na selo svojima, šta drugo, nema djeci više što dati da jedu, onaj njen cijelu noć kod te šmizle, a po cijeli dan spava. Probudi ga i kaže mu:
„Ja idem s djecom. U babinu ću kuću. Ti uzmi šta god hoćeš sebi, nama šta daš i vrati kako znaš dugove, Mladenka je ljuta dolje u prodavaonici, nije mi dala danas da uzmem kruh!“
On je samo pušio i gledao pred sebe. Mislila je da će ga malo omekšati kad mu rekne da on uzme šta hoće...mislila je da je svejedno šta on uzme, neće on moći bez djece, vratit će on njih za mjesec dana.
Iz dana u dan onaj najmlađi je poslije igre na igralištu kod crkve dolazio ili krvave usne, ili s masnicom kod oka, ili zgreben noktima po nadlaktici...i rekao kroz zube svaki put ulazeći u kuću i idući do kante s vodom da se umije: „ Majka ti je kurva, moja nije, sve ću ih pobiti nek' mi još jednom ne'ko rekne!“
I mater i ćaća su se tiho kretali po dvorištu, da ne bi koji susjed štogod bio ljut pa im nabio na nos novo stanje u obitelji. Brat je samo šutio i nikomu ništa nije govorio, nego pokušao sa zetom popričati, da se to stiša, da se sramota pokrije. Zet zajogunio, neće da čuje, odaje njima svaku čast, ali „sestra ti je kurva vazda bila“. Snaha se sramila ići u firmu na posao, bilo je i žena koje otvoreno pitaju.
Godine su curile kao pijesak u satu, djeca rasla, a on nikada ni za litru mlijeka. Djeca ga traže, zovu. Nižu se pričesti, krizme, rođendani...on samo na bus vozaču dadne nešto sitno ili im kao dar napuni mobitel najmanjim bonom...On je spavao čiste savjesti. I išao liječnicima da vide šta je to s bubrezima, neće valjda na dijalizu.