Preobražaj

srijeda , 04.07.2007.

Dvadeset mi je godina, a ja sam već dva puta bio ludo zaljubljen. Jednom sam se čak htio i ženiti. Ona u Zagreb na faks, a ja upravo završio zanat za vodoinstalatera vrlodobrim uspjehom. (Baba i majka bile presretne.) Možda se ona i zajebavala na moj račun gore u Zagrebu kada bi me noću zvala u „0“ tarifi...ne znam!Ali, ja sam joj rekao da sam bio u gradu i u izlogu vidio prelijepu vjenčanicu.
„Cijelo selo šmrče bijelo“, bio je to hit u mom selu. Droge na sve strane. A moja mater koja je radila u plastenicima ili staklenicima na dnevnicu od „kad svane-dok ne smrkne“ kupila mi je i klavijaturu i gitaru i uplatila pjevanje u najgori tren - kad sam mutirao, i gurala me u crkveni zbor i orkestar, plašeći se za mene da me „bijelo“ ne stavi u napast, da se ja naivko ne pridružim tatinim sinovima koji po selu deru sto na sat i ciče gumama i svi su na „nečemu“. Krao sam joj piće iz kuće i nosio iza crkve, gdje su svi pili na moj račun, a sutradan sam tražio fra Andriju da mu se ispovidim što griješim o mater. Čuo bih mater noću kako masira noge vodom jer nije mogla naći rakiju, kojom sam ja sebi kupio još kojeg prijatelja i dokazao se.
Jednoga dana mamina prijateljica iz grada, bivša susjeda koja je živjela na visokoj nozi i voljela doći kod nas (ne znam zašto), poslala je poruku da je izašao natječaj u nekoj firmi i da bih se trebao javiti i pokušati. Majka nije vjerovala i odmah komentirala da je to sve namješteno. A ja sam ipak odnio dokumenta i već sutradan „zajahao“ moj prvi bager. Osjećao sam se kao kauboj na rodeu. Ne znam da li zato što sam odjebao iz one dedine vukojebine (ipak sam se rodio i živio u ovom gradu) ili što sam osjetio moć nad tom grdosijom dok je brektala podamnom i slušala moje komande.Osjećanja su se miješala.
Cijeli dan vrištalo je u mojoj glavi „Otišao sam i nikada....nikada više ja se ne vraćam“. U grlu mi se radost grčila k'o zgnječena zmija u tugu kad bih se sjetio matere. Bilo mi je žao te žene kojoj je lice u četrdesetoj bilo tvrdo i spečeno od vrele zemlje u stakleniku nekada i do pedeset stupnjeva. Kuća nam je u selu bila posljednja, a pod njom je pucalo polje maslinika i vinograda pa se spuštalo do rijeke gdje smo provodili ljeta. To nam je bila glavna ljetna zabava- skakati ispod ledenih slapova i divljati cijeli dan.
Moje kolo sreće se zavrtjelo.
Dok sam umoran ležao u maloj sobi nakon dugog i teškog dana na gradilištu, stigla mi je poruka od rođaka da hitno dođem u katedralu. Umoran k'o pas digao sam se i pošao iz te tihe sobice gdje me tuga oblijevala kao znoj. U gradu je bilo paklenski vruće veče, a znao sam da u mom dvorištu sada struji hladan vjetrić s rijeke. „Ipak NE, hvala lijepo, nikada više!“....čuo sam glas u glavi, a slika umorne matere visjela mi je pred očima kao grižnja savjesti. Kada sam ušao u župni ured, velečasni mi reče da je čuo da sam svirao u crkvenom orkestru, da im treba šesti član i što ja to znam svirati. Nitko sretniji od njega kada sam mu rekao. „Dođi sutra na probu!“ – reče i pruži mi ruku.
Odmah sam materi poslao poruku, a ona umorna od borbe sa mojom mladošću-ludošću i teškog rada na zemlji, samo mi kratko odgovorila:
„Budi pametan!“. Mislio sam da neće imati na računu da mi odgovori i sudjeluje u mojoj radosti, ali ona uvijek ima „kunu u rukavu“.
A sutra ću joj poslati još jednu poruku:
„Ovih dana sam računao koliko dobijem za dnevnice, a koliko ode u dim – cigarete. Ne pušim već tri dana.“