nebuloze@nemampojma.hr

zašto je jednostavnije nekome lagati nego mu reći u facu "odjebi"?
zašto je jednostavnije zavaravati ljude nego reći pravu istino?
zašto stalno mislim, nadam se, da će ovaj put biti drugačije kada znam da neće?
zašto uvijek dajem šansu više, kada znam da nije toga vrijedno?

I will forgive but I won't forget
And I hope you know you've lost my respect

Katkad se čovjek stvarno mora zamisliti koji to kurac zapravo hoće od te cijele zavrzlame zvane Život. Sorry zbor izraza, ali mislim da dosta oslikava ono što zapravo hoću reći... Mislim, u čemu je poanta? Ne vidim tkanje, ne vidim smisao...ili kao što i sama rekoh, smisla ni ne mora biti, zašto nešto mora biti smisleno, kada isto tako lijepo može funkcionirati u potpunom kaosu, iako je to apsolutna kontradikcija, jer ako je nešto već sam KAOS, kako to može funkcionirati, kada se sve sastoji od toga da ne funkcionira, da bude zavrzlano i besmisleno. OK, neću sada opet početi s onim da ne vidim ni smisao cijele priče zvane Život, ali to me opet počelo patiti. Od jučer. Tada sam se nekako sjetila cijele svoje dileme koju sam pokušavala potisnuti negdje u podsvijest gdje će, nadam se R.I.P.... ali ne, zašto bi sve bilo onako kako ja to zamislim, zašto bi sve bilo normalno u ovom nenormalnom svijetu. Ne kontam poantu cijele priče, iako će se to možda činiti nekima sasvim čudno. I ne znam da li to samo mene pati, ili su ostali več našli odgovor, ili su pitanje također potisnuli negdje. Ili taj odgovor tražimo od početka, otkad smo počeli razmišljati... a u ovih 3000 i nešto kusur godina postojanja, nisu uspjeli naći neki prihvatljivi odgovor, samo razna utješna rješenja. Zašto bih dakle onda ja bila ta koja ovdje izmišlja toplu vodu. Iako, katkad mi se čini da sam stranac sama sebi, a i ostalim ljudima. Mislim, poznajem sebe, poznajem ostale, ali je li to to? Mislim, stalno imam osjećaj kao da nešto fali.. ne znam, ne mogu objasniti, jer ne znam ni začetak tog osjećaja. Ali jednostavno, stalno imam neki feeling kao da sam izgubljena, da se sve nekako događa oko mene, a ja sam u vakuumu i samo promatram stvari, čak i kada se čini da sudjelujem u njima, misli su mi stalno negdje na nekom 25. mjestu. Jednom mi je frend rekao da se gubim u gomili, u smislu da djelujem totalno izgubljeno, makar bili tamo ljudi koje poznajem. Možda je to to. Nekako, čini mi se da je sve samo plod moje mašte, da se sve smo vrti, previja a ja ne mogu ništa da eventualno nešto spriječim. Ili, možda, zašto bih i bilo što pokušavala? Zar drugi pokušavaju? Bilo što? Makar i prstom pomaknit. Ne govorim sada o jednostavim stvarima, nego recimo o nepravdi i nemaru. Kako to da mogu totalno hladnokrvno proći kraj poznanika koji baš mrtav pijan leži na stubama, a da ga ne pokušam ni pomaknuti ni ništa, s obrazloženjem da je on "uvijek takav". Onda pak, zašto se zamarati s time? Svi smo mi ljudi, zar ne? I tako kao ljudi, nismo čak ni daleko odgurali u odnosu na naše pretke s drveća, iako mislim da su oni još čak nevinašca i dobrice naspram nas. Naspram naših prljavih misli i još prljavijih činova. Gdje je onda sva ta slavna ljudskost? Ošla u kurac, reklo bi se. I nije to nešo novo. I prije onih 3 000 godina je bilo isto tako. Ljudi se ne mijenjaju. Barem većina. Manjina uvijek pokušava nešto napraviti, ali ih masa na koncu uguši i totalno pogrešno shvati. Srljamo u svoju vlastitu propast, ali to nije o čemu sam htjela pisati. To ionako svi već znaju, osjećaju...uvijek je bilo u nama i bit će. Zašto nešto stvoriti kada je lakše uništiti?
Uglavnom, čini mi se da sam, po običaju izgubila nit vodilju u cijeloj ovoj priči, pa će biti najbolje da ovdje stanem, prije nego se totalno izgubim u bespućima i prazninama onoga što se popularno naziva mozak. Dosta s filozofiranjem danas.

nisam ovisna o kavi:


relativno sam "obična":
43% GeekMingle²


imam ovolike šanse da preživim napad zombija:
42%

Mingle² -

te na koncu, ovakve pare možete dobiti za moj leš:
$4850.00The Cadaver Calculator - Find out how much your body is worth.

Konačno je i ta prehlada stigla do mene. Pošto je več poharala cijelu obitelj i uže susjedstvo zarazila je i mene, kako se ne bih ni usudila pomisliti da sam možda eventualno imuna na takve stvari te da sve ono voće i povrće ima neko djelovanje na razarajući učinak viroza i bakterija ili čega več god. Sve je počelo s laganim grebanjem u grlu, što ne bi bilo čak ništa neuobičajeno, što se ne bi moglo srediti s nekoliko septoleta ili neoangina. No, jučer oko 17 sati je uslijedila konačna bitka. Počelo je s blagim curenjem, kako bi se kasnije pretvorilo u nevjerojatnu navalu nosnih izlučevina koja bi tri sata kasnije kulminirala s potrošenih tri paketa maramica. Da bi sve bilo još gore, nakon posla je uslijedio put kući (naravno, uz prethodnu nadoknadu zaliha maramica), u hladnoći i kiši. Uz usputnu ponovnu nadoknadu zaliha maramica, slijedi ponovna dobra vijest: bojler još uvijek ne radi. Hladan tuš i hladna postelja su učinili svoje do sljedećeg jutra. Glavobolja, eventualna povišena temperatura (još u razradi) te konstantno curenje nosa. Divota moglo bi se reći. Posao čeka, a ja umirem od glavobolje... a imam još tek koji dan da sve završim pa nanovo pregledam. U utorak bi se trebala nacrtati i u Karancu, na dotičnom koncertu, no čini mi se da ćemo i to vidjeti. Slijedi kura lijekovima (čitaj: aspirin plus c i hektolitri čaja) te tipkanje sve besmislenijeg prijevoda o gorskom kršu i nemirnim vulkanima. Wish me luck :)

PS: Brat mi reče da ne znam kihat :P


Shot at 2007-08-04

Reče planetolog Pardot Kynes u jednom od nastavaka serijala Dine. No, koliko je to zapravo istina? Koliko priroda donosi ispravne odluke i zašto samo mi, kao ljudi možemo griješti?
Postoji li neko uzvišeno biće koje nas, usprkos našim greškama i manama usmjerava na pravi put?
To su pitanja, vjerujem, starija od mene. A odgovora naravno, ima svakakvih. Od kršćanskog razglabanja o poretku stvari i Bogu i uznesenju i bla bla čemu ne, sve do darvinizma, evolucije, raznih sekti, budista, islama, hara krnse, čega ne. Svi imaju svoju teoriju gdje bi mi, kao ljudi trebali biti i kakva je uloga prirode u odnosu na nas. Pa, prema političarima nikakva, što će nam lijepo očuvana priroda, bogatstva koja nam onda nudi, kada možemo imati trgovačke centre i autoceste. Sve u dobrobit naroda. Živio kapitalizam.
No, na stranu smeće današnjice i sve što nam je ostalo iz prošlih vremena. Pitanje je, da li priroda radi sve kako mora biti? Mislim, sada smo došli u fazu kada ona nas kažnjava, tsunamijima, potresima, toplotnim udarima, te prijeti skorašnjem ledenom dobu. Zar su i oni mnogi drugi oblici života u dalekom svemiru preživili sve to več jednom, ili smo mi već daleko poodmakli u tom razvoju uništenja i genocida?
Koliko nam zapravo vrijedi život, ako ga uzalud bacamo? Proglašavamo ga nepotrebnim, suvišnim. Što biste vi rekli, hipotetski, kad biste bili recimo drvo. Predivno zeleno drvo u predivnom zelenom parku. I, odjednom se glavonje odluče da bi sad na tom mjestu bilo baš kul sagraditi trgovački centar. A vi, kao drvo, s time hipotetski nemate ništa, jerbo hipotetski ništa ne osjećate. Nećete osjetiti kada zariju motornu pilu u vas, nećete osjetiti kada vas spale i nećete osjetiti kada vam prosuju pepeo kao nešto još nepotrebnije od vas samih. I nitko vas se neće sjećati. Neće biti sve one djece koja su se penjala po vama, generacije i generacije kojima ste nešto značili, događaji kojima ste posvjedočili. Preživili ste dva rata, vandalizam i što ne, da bi vas posjekli kako bi sagradili neku zgradu čelika i betona. A vi taman još u svijetu mladosti, taman ste spustili najdublje korijenje, život pršti u vama.
I opet, to sve nije greška prirode. Priroda je svoje odradila stvorivšti predivno drvo, mi smo bili ti koji su ga posjekli.
Sada ćete reći; a što je s onom djecmo koja su rođena s nekom retardacijom, ili općenito, što je s onim bićima koja su jednostavno deformirana. Opet, da ne bi bilo ljudi, priroda bi več učinila svoje, rekao bi Darwin. Ali pošto smo prošli humanizam i sada smo sofisticirani, demokratski nastrojeni i svi imaju svoja prava, Darwin se može pokupiti odakle je došao. Priroda svoje greške lako riješava. Ali ipak, koliko god to sad zvučalo bez veze, i to sve, te neke deformacije su moglo bi se reći našom krivnjom. U davna vremena šamana i plemena, takva su djeca/ljudi bilo štovani kao proroci, upravo zbog tih deformacija. A ako ne bi bili dovoljno jaki da prežive, jednostavno bi umrli i točka. Ne kažem da sad treba pobit svu tu djecu, jer je to jendostavno nezamislivo. Ubijati nešto, nekoga tko toga nije ni svjestan. Takvo što je ravno zločinima koje je činio Htiler.
No, na stranu sve to, naš "pad" je počeo več negdje u srendjem vijeku. Prevlast kršćanstva i birsanje dotadašnjih normi koje su stvarali kako grci, tako i razna nomadska plemena diljem svijeta. Kršćanstvo donosi nešto novo, ali i sasvim pogubne stvari. Neprirodne stvari, tipa celibat. Sve dotadašnje kulture su savršeno funkcionirale, dok ih nije proželo kršćanstvo i sve stropoštalo niz liticu. Kršani su napravili pokolje u "Novom svijetu", poubijali Azteke, Indijance, uveli ropstvo i kolonizirali pola svijeta. Ti dobri kršćani su također bacili atomske bombe i opet poklali gomilu ljudi. I na koncu konca, Hitler nije bio kršćanin jer je vjerovao u horoskope i stoj zvijezda. Ali, ipak je sa tim svojim zvjezdama, drevnim naukom pokorio pola svijeta. U čemu je onda poanta? Drevni Rimljani nisu bili kršćani. Dalai Lama nije kršćanin. Dakle, j*beš kršćanstvo.
Idemo dalje... ili, možda da ipak stanem ovdje. Stanem i čekam što će sve na to priroda reći. Na onečišćenja, na zagađenja, na sve što nas okružuje. Da li će to biti Božji sud ili tek ono što je uzročna posljedična veza između svakog našeg čina, uzdaha. Da li, zapravo negdje u dubini duše svi čekamo kraj svijeta i smrtno ga se bojimo, ili pak na neki način znamo da nam je to kazna za sve što smo dosad napravili pa smo pomireni s time.
Što da recimo, sutra padne meteor na Zemlju. Ili da se dogodi veliki potres. Bi li preživilo samo nekoliko junaka kao u filmovima, a ostali bi bili tek makete i statisti u velikoj i epohalnoj slici Smrti? Biste li vi radije bili junak ili samo crvena mrlja na vječnom platnu?

Oci vas ne varaju, ovo je zaista neka krema na kojoj je nacrtan KONJ, a jos usto ako znate njemacki, vidjet cete da se cijela stvar vrti oko konjeva! No, sto je poanta cijele price, ova krema ne sluzi za konje, vec za ljude, najcesce onima iznad 60. Ali, da bi cijela prica bila jos ljepsa, za ovim cudm vam hara prava posast, barem koliko sam vidjela u baranji. Podsjeca na stare dane, kada se nesto dijelilo; jednostavno ne mozete doci na red u trgovini kada stigne posiljka toga, makar vi htjeli kupiti samo pisljivie zvakace. Trgovina se napuni penzicima koji pak svoje kese napune tom kremom. I naravno, postavlja se pitanje, sto je tako dobro u toj konjskoj mascobi, kako ime kaze?
Proizvodac veli da smiruje nadrazenu kozu, ima ljekovito djelovanje na sto god hocete, ublazava bol u zglobovima (ili gdje vas vec sto boli), itd... Ali nije da je to jedina krema-mast u ponudi svima nam dragog Biljemerkanta, neee, imate cijelu policu mascoba i krema, kremica za sto god pozelite. A zasto bas konjska mast, e cini se da to ipak ostaje tajna.
Nadajmo se samo da ce ta posast brzo proci, kao sto je prosla i ona za svim ostalim, pa ce mir i spokoj ponovno zavladati malim selom, sredistem opcine i mekom seoskog turizma s voljenom nam Verom Eftimov.

Nakon neuspjelog pokusaja nabavke bilo kakve tiskovine vezane uz sci-fi, stripove ili nesto makar slicno tome, u jednoj od mnogih kioska koji bi se jelte trebali baviti i poslom tipa prodavanje Future ili Q Stripa. No, na stranu nespodobnost "tete u kiosku", u krajnjem ocaju (knjiznica radi po ljetnom rasporedu i taman je zatvorila, nisam sa sobom ponjela nikakvu knjigu ili tiskovinu kojom bih se mogla zabaviti u naredna tri sata) pregledavam nepregledne hrpe casopisa, kako strucnih tako i onih zutog tiska, raznih teen casopisa i onih o modi. Vec pri odlasku ugledam nesto poznato, sliku koju sam vidjela na jednom blogu. Slika je u biti naslovnica jednog magazina. Nakon sredenih financija (tesko zaradenih 30 kuna, mozda je ipak malo previse za nekoga tko ima primanja 0 kuna i ovisi o tome sto izica od staraca ili bake, te se pati pol ljeta s kojekakvim poslovima da si moze kupiti fotoaparat kakvog bog zapovjeda, uglavnom), drzah u ruci nulti broj Plana B, noviteta na podrucju Hrvatske, nesto sto, narode moj, niste jos vidjeli (jedino ako niste mediji, gatate iz listica caja ili vam je vec netko dosapnuo za to, pa ste kupili cijelu stvar jos u srpnju).
Uglavnom, radi se o zaista pozitivnoj stvari. Nije nista prestrucno, tipa recimo Pc chip, gdje "obican puk" ne konta ni pol posto od onog o cemu se tamo prica, a nije ni na razini onih bljuzgotina tipa Ok!, Teen, Lisa, Joy, Tina, Tena ili kako se vise zove to silno smece. Mislim, radi se o kvalitetnom magazinu, koji raspravlja teme od knjizevnosti, paraglajdinga do poslovnih stvari i gadgeta tipa iPhone. Mislim da je zaista zanimljivo, jer me je natjeralo recimo da citam o poslovnim taktikama, kako prodati i promovirati neki proizvod, dogodovstinama organizatora motovuna, pop kulture u hrvatskoj, nekad i danas... te jos pregrst tema kojima, cini se, nema kraja jer je cijela stvar vrlo raznolika i svatko moze naci nesto za sebe. Da ne pricam o tome da ce te procitati i one stvari koje vas mozda ne zanimaju, jer je jednostavno napisano toliko zanimljivo, dizajn je toliko privlacan da MORATE procitati.
Dakle, svakako pohvale urednistvu, dizajnerima i cijeloj ekipi, jer su stvorili nesto zaista vrijedno paznje i samo se mogu nadati skorasnjem prvom broju i novim temama. I ovako kada sagledam cijelu stvar, onih 30 kuna se cak donekle i isplatilo :P
Svakako trk do najblizeg Tiska, i ako teta kaze da nema ni pojma sto je to, onda ju slobodno nasutajte :P


Shot at 2007-08-01
izvor slike: http://ire.nosf.net/