nebuloze@nemampojma.hr

posljednje zrake svjetlosti su polako nestajale s malenih prozora i ogromnih, praznih betonskih zidova. spuštala se tjeskobna, hladna tmina. ali mi smo svi ipak bili tamo, mi, moj bivši razred i ja. nas 19. prazna tvornica, puna čudnih strojeva. skakali smo, vikali... bili sretni, veseli. ne znam zašto, ne znam kako.
mrak se sve više spuštao, ali mi kao da nismo ništa ni primjećivali, sve je bilo u redu onako kako je...
imali smo jedni druge, prijatelje, poznanike... neki su se poznavali več godinama. tada je to bilo pola života.
nismo se obazirai na sve veći mrak. nismo se obazirali na propuh, postajalo je sve hladnije i hladnije. odjenom, svjetla se pale. umjetna svetla, isijavaju samo mrtve zrake mrvih tvari. sve je blještalo, sve je bilo umjetno, nestvarno.... nije nas bilo briga, kao da se nije ništa promijenilo, trčali smo praznim hodnicima i glasno se smijali. imali smo sve što nam je bilo potrebno, ali ipak nismo imali ništa.
odjenom, sasvim nenadano, svi smo se našli u istoj, malenoj skućenoj prostoriji. svjetla su se ugasila, zavladao je potpun mrak. no, na lica nam je padalo slabašno plavo svjetlo. svjetlo je dopiralo od nekakvog relativno starog kompjutera, na čijem ekranu nije bilo ništa drugo za vidjeti osim tog plavog svjetla. kao da se pokvario ili tako nešto. odjednom se zapalio. gorio je uz peckajući smrad goruće plastike. no, ekran je još uvijek bio upaljen, ugasio se tek kada se počeo sasvim topiti.
nismo znali zašto, nismo znali kako. odjednom nas je uhvatila jeza, oblio hladan znoj. sreća i veselje su se rasplinuli u trenu.

skupili smo se u grupu, naravno, bilo nas je strah. odjednom leden glas željeznim tonom rekao:
"jedan od vas će zavuijek ostati ovdje, odlučite, sada"

nismo razumijeli o čemu se radi, no odjednom se prolomo vrisak. lebdio nekoliko minuta u zraku, te polako zamro negdje kraj mene. točno tamo gdje je stajala moja frendica. ili sam barem mislila da je stajala.

sada su tamo bile dvije. potpuno identične. svi su ostali zaprepašteni. nismo razumjeli što je glas htio reći, a sada se još i moja prijateljica "klonirala". neko vrijeme smo stajali u tišini i beznađu, dok se tmina polako motala oko nas, dok je iz jedne od njih isijavala blaga svjetlost. pozvali smo ju imenom, na što su obje prišle.
treba izabrati jednu, rekao je netko u grupi... nismo znali kako odrediti koja je "original". prišla sam im i pogledala im u oči, jedan pogled je bio onakav kakav sam ga oduvijek poznavala, dok je drugio bi hladan kao led, rekla sam svoje, na što se "lažna" rasplinula....

opet mrak, opet vrisak. ovoga puta se netko drugi duplicirao. opet sam ja pogodila tko je original. polako su se svi izredali....
ostala sam zadnja... osjetila sam mrak u sebi, vrisak mi je kidao bubnjiće... za koji trenutak sam bila oči u oči sa svojom dvojnicom. bila mi je potpuno identična.
svi iz razreda su pokušavali pogađati, ali nitko nije uspio zasigurno reći koja je prava. izabrali su pogrešnu....

začula sam škripanje vratiju, dvojnica mi se rasplinula u oblaku nestvarne svjetlosti. svi su ostali zapanjeni.
na suprotnom zidu sam ugledala siluete ogromnih vratiju, i malog bijelog dječaka kako izlazi kroz njih. bio je potpuno u nekakvoj prljavobijeloj odjeći, dok mu je lice bilo još bijelije od same odjeće. kosa boje snijega a oči kao sante leda. polako je išao prema meni.
svi su šutjeli. dječak je proborio svojim ledenim glasom;
"oni ne znaju tko si, ne pripadaš ovdje"
uzeo me za ruku, osjetila sam njegov ledeni stisak. znala sam da ne mogu pobjeći, jer će me dječak ionako naći.... polako smo koračali prema vratima. bila je tišina, nije se čulo ni disanje.

vrata su se zatvorili za nama, ušli smo u mrak. nepregledan, duboki, skoro opipljivi mrak. vidjela samo samo blago titrajuće obrise dječaka. nije odgovorio niti na jedno od mojih pitanja, samo me je šutke vodio.
najednom smo stali. dječak je rekao:
"pokazat ću ti tko te zaista poznaje"
dao mi je nekakav plosnati predmet u ruku... zrcalo. ali nisam ništa vidjela u zrcalu, bilo je sasvim mračno, kao i sve oko mene.
no, u početku sasvim neprimjetno, kao da su samo tračci magle ili igra svjetlosti, počeli su se iscrtavati obrisi lica. još malo, još sasvim malo i saznat ću... dječak se smješkao. smješak na licu smrti...

slika se postupno bistrila, ali ja sam se u isti mah postepeno gubila. dječak i zrcalo su se sve više udaljavali od mene, vidjela sam sebe kako držim zrcalo u ruci, vidjela sam tamu kako se obavija oko mene, kako me guta.

odjenom je ostala samo tišina, potpun mrak, bez dječaka, bez lica. trenutak je prošao i svjetlo se naglo probilo, obasjalo sve što je bilo vrijedno toga. dječak i lice, cijela priča su ostali u mraku, a ja sam se probudila....



čini se da nikada neću saznati odgovor. ovo je san koji sam sanjala u osmom razredu osnovne, ali ga se danas još uvijek sjećam.. a prošla je več koja godinica. razred koji mi je obilježio tadašnji dio života se rasplinuo, kao san. neke ne viđam, drugi me više ne žele ni pozdraviti, a treći su u nekim svojim svijetovima, novim životima. a prošle su tek tri godine.
uglavnom, nekako sam tek sada shvatila pravu simboliku sna, pa sam ga odlučila podijeliti s širom publikom....

laku noć i sanjajte nešto lijepo ;)

mobitel (tj "budilica") zvoni u 5:30. mobitel zvoni i u 5:45. opet zvoni u 5:55, te u 6:00.... a ja zato vrijeme još uvijek ležim u krevetu. izvučem se negdje oko 6:05, dovučem se do kupaonice, obavim sve što trebam, doručkujem, presvučem se, perem zube i več je 6:55.. u 7 mi navodno ide bus. zavečem marte tako da pertle smotam oko noge, u blagoj žurbi idem na bus... sjedam na bus u oko 7:04, jer inače uvijek kasni. smrdljivim busem putujem do grada. to je svako jutro novi doživljaj, jednom moram gledati parove kako se ubijaju u pojam preda mnom, pa ima kad i vozaš malo pošizne, pa nas sve istjera iz busa, sa spikom tipa "sad svi morate van, ja imam drugog posla".... najjača fora mi je bila, dvaput zaredom "morate van, bus će se zapaliti"... što je najžalosnije, bus se zbilja mislio zapaliti, jer se ozbiljno dimio... uglavom, mogla bi o tramvajima, kada vozači odvale spiku, tipa "ja ne idem do bosutskog, samo do kolodvora", a onda skrene prema bosutskom!! mislim, ono.
uglavnom, u večini slučajeva, mrgud šofer nas (tj najčešće mene, društvo imam samo svaki drugi tjedan) odvede do tražene lokacije.
stižem do kružnog toka, gdje će me jednom više morat zgazit neki auto :P ma ljudi ne znaju vozit :P
uglavom, idem prema svojoj školi. hvala bogu, pa taman idem prema istoku :P
to vam je tako divno, ako ne oslijepite, onda dobijete oštećenje vida ili pak mozga, jer ima tamo jedna divna ograda, otprilike desetak metara dugačka, koja daje efekt stratoskopa... divno. ništ ne vidite, sam svjetlo-mrak :P
negdje kod te ograde, uvijek susrećem nekog starog s zlatnim retriverom. pas koji posvuda ostavlja svoje "bombe"... barem dvaput na tjedan se susrećem sa posljedicama tih bombi razmazanih po putu.. divno. jutarnja rosa baš fino naglašava notu smrada u psećem izmetu....
onda poslije toga slijedi starački dom, gdje se starci nasile na prozore več u pol osam ujutro. koma, uvijek bulje u mene kao da sam pala s marsa... uglavom, prelazim tu rutu i dolazim to područja nekakve ledine, gdje susrećem neku ženu s malim dječaćićem, hvala bogu pa me i oni gledaju very čudno... ma ko da ću ih pojest ili nešto u tom stilu....
uglavom, skrećem za ugao, tj za ugao one ledine. do ove točke mi se otprilike i marte odvežu, jer su programirane na odvezivanje u blizini škole. a meni ne pada na pamet da ih zavežem, jer ionako moramo imati preobuku.
uglavom, tamo nedje susrećem i pištiku (svi ga tako zovu, don't ask), malo naporno krezubo stvorenjce i njegovu mamu (socijalni slučaj, nismo mogli odlučiti da li je muško ili žensko). usporavam, te idem iza njih. stižu u školu, mali se opet malo posvađa sa starom, ja se preobujem i bježim gore u razred. to je negdje u 7:30.
nastava mi počinje u 8, a ja dotle tratim vrijeme čitanjem ili učim ono što mi treba za taj dan......

i to bi bilo jedno moje tipično jutro :)
i sad mene živo zanima, ako ovo uopće netko čita, kakve vi imate jutarnje rutine? kakve ljude susrećete, što sve radite?

toliko za danas o tome, xoxo

navodno se u zoološkim vrtovima ne vodi briga o tome tko je kome u rodu, od životinja mislim. pa se životinje za vrijeme parenja odvajaju u zasebne kaveze, kako ne bi došlo do incesta.
no, u osječkom zoološkom je, čini se, nešto prošlo jako krivo. jer, kako bi inače, navodno KASTRIRANI lav, mogao oploditi svoju kćer. mislim, ono.
uglavnom, prije dvije godine su rođena dva mala lavića, s teškim defekcijama, sljepoćom..itd... navodno, na nekim mjestima im nedostaje i krzna, no to je več navodno krivica nemarnih čuvara....

ovo je vijest stara več nekoliko dana, lavići će najvjerojatnije biti eutanazirani, a zoološko će navodno konačno popraviti uvjete, držanja životinja, standars i općenito će navodno svima biti bolje...

pa ne znam, mi sada namjeravamo ponovno otići u taj zoološko, kao razred (da, da, znam da smo "malo" djetinjasti), i živo me zanima da li ću se tamo opet susresti s nesnosnim smradom kod glodavaca, općom prljavštinom, da ne pričam o tronogoj srnici koja luta cijelim parkom.

mislim, kako se tako mogu držati životnje? uopće se tako odnositi prema nedužnim životinjama?

mislim, u redu kada napada neka ogromna đukela, pa se morate obraniti, ali jednostavno tako mučiti životinje, ne brinuti se za njih...

nedavno je u mađarskoj bio slučaj da je jedan seljak, seljačina, ostavio životinje zatvorene na farmi. nije im dao ni vode ni hrane. bilo je tamo krava, svinja, pasa i šta ti ja znam, uglavnom klasične stoke.
i moždina ih je ostavio tamo, nije se brinuo za njih, i jadne životinje su postupno slabile, dok neke nisu poumirale. a životinje, kakve jesu, sve bi učinile za preživljavanje, počele su jesti lešine!
tjednima su psi, svinje preživljavale na leševima jedni drugih.. i naravno, seljačini samo blaža novčana kazna. tko jebe životinje.
i gdje je sada pravda?
a kada se nedužnim mačkama vežu petarde za rep? kada se psi sakate?

koga birga?

ljudi ne razmišljaju o takvim stvarima, nije ih briga za životinje, a možda ih nije briga ni za ljude. sve je vijest za jedan dan, a poslije toga više nikoga nije briga.....

dakle, who cares?
vi? ja? hahaha

http://metalmusicforever.blogspot.com/

jedna nevjerojatno super stvar s blogovima je ta da, vi čitate druge, a drugo čitaju vas. a nekima je još divnije ako kraj toga čitanja mogu pronaći i nekakve druge stvar na blogovima, tipa slike, glazbu, etc...
slike je najjednostavnije gledati, pa to svi vole :)

a sad glazba... tu postoji više "vrsta"... recimo, kada odjednom otvorite nekih 5-6 (ako ne i više) blogova i odjednom vam na nekom od njih počne drečati neka udri me lopatom glazba, a vi biste to naravno što prije željeli zatvoriti, jerbo več i sami slušate glazbu na kompu, pa to sve skupa stvara "uštekavanje", crkne vam cijeli komp, a dosadna glazba nikak da prestane svirati. mrzim blogove na kojima se pokrene glazba čim ih otvoriš.... mislim, što ne stave da, ako netko baš želi poslušati dotičnu stvar, krene na klik, a ne samo od sebe.... tako je i s videima... brrrr.... mislim, imam i ja jedan-dva, ali to su svi onakvi da se otvaraju na klik.... ma ja bi pozviznula da mi se otvara 5 stvari odjednom, pa samo gasim cijelo vrijeme.....

no, nema veze, ovo sada nije o takvim blogovima. ako nemate poteškoća sa percepcijom, najvjerojatnije ste ugledali poveći link odmah na početku posta. e pa to vam je link jedne presavršene stranice, tj bloga, gdje možete skidati glazbu koliko vas volja! preko raznih servera tipa megaupload i sl....
onako, to mi je nešto presavršeno, da ljudi dijele glazbu, stavljaju linkove, daju si truda, a za sve to očekuju samo jedno "hvala"... a što je najjače, ako baš imate nekakvu posebnu želju, napravite im request i oni vam potraže tu mjuzu :)

dakle, jedno veeeliko hvala za sve vrijedne ljudofe :)

i ako vas zanima, imate još linkova u boxevima, na ovom blogu, skroz na dnu :) uživajte ;)

daaaakle, počnimo, uhvatimo mačku za rep ili se bacimo odmah u sredinu, in medias res, kako hoćete...

riječ je o nečemu, letargičnom, bezvoljnom, koje, kako vidim prožima sve više i više ljudi! onako, taj puki stav, "nije me birga"... onako, mislim da se vidi po broju i učestalosti postova koliko sam i ja osobna spala pod tu skupinu... onako, kao da ne postoji ništa o čemu bih trebala imati mišljenja, ništa više nije šokantno, ništa više nije onako "o jesus"... kao da je postalo sasvim normalno da se u iraku vjeđaju ljudi, da će nam nestati vode do 2020. ili da se u osječkom zološkom rađaju slijepi lavići zbog incesta roditelja! onako, kao, zašto bi to bilo koga trebalo biti briga?

od ovoga se dobivaju "prazni pogledi"... ono što vidite na ulici, kada ljudi lutaju praznih pogleda, svi zaslijepljeni nekakvom letargijom i na kraju ni sami ne znaju što žele!
mislim, onako, kakvog TO ima smisla... znam, svi imaju svoje brige, svi imaju nešto u svojoj glavi.... prošla sam to sve, bezbroj puta, i znam kako je kada se svijet sruši.... ali sada, sve je nekako drukčije, sada me za to boli briga... i vjerovali ili ne, djeluje.. postala sam hiperaktivna :P

mislim, ne znam sada na koju foru, ali ljudi su počeli ne-pisati ili pak zatvarati blogove. jedna generacija blogera se polako prorijedila.... a neke druge pak objaljvuju knjige.... mislim, mogu shvatiti one koji zatvaraju blog, jer sam i ja skoro učinila isto... nisam tjednima ništa napisala... a sada, sada me opet puca pregršt ideja o čemu bih sve mogla pisati... a zašto ne pišem? jedan jedini razlog.... nemam vremena :P znam da to sad zvuči blesavo i sve to, ali jednostavno, idem u treći srednje, i htjela, ne htjela moram učiti... a kako sam totalno poremećena, moram i stalno nešto čitati, jer počnem sliniti čim ugledam nekakvu barem malkoc zanimljivu knjigu! zanima me šarolika skala stvari, pa nekada ispada stvarno weird kada se latim čitati neku tanašnu knjižicu o likonji koji je prvi sagradio most između budima i pešte, čovjek koji je prvi donio pravi pravcati engleski water closett (wc) u mađarsku. to da sada nije zanimljivo? na kraju je poludio, al neka.... uglavnom, vald će biti post o njemu :)

i sada, opet, ne kontam kako ljudi mogu utonuti u apatiju... mislim, kako....??

u ponedljejak smo bili na seminaru na temu europskih klubova u školama... ok, priznajem, bilo je dijelova kada sam mislila upucati nekoga, ali sve u svemu, prihvatljivo.. ako več izlagači nisu, ideja je zaniljiva. zamislite osnivati eu klub u školi, pa možete putovati u dansku, englesku, njemačku, ma gdje god želite, jednostavno napravite nekakav projekt u koji uklopite cijelu priču, užicate pare i možete pakirati stvari... ok, nije baš tako jednostavno, ali nije ni puno teže, barem koliko smo izvukli iz tog predavanja... i naravno, bilo je onih koji su totalno oduševljeno odmah željeli "promijeniti svijet", a opet, bilo je i onih koji su to smatrali samo još jednim teretom, da ne pričam o babi koja se furala na "ja nisam pesimistična, to je sve od životnog iskustva".... ok, s jedne strane, pitaj boga što je sve proživila, ali to joj ipak ne daje pravo da se ide svađati sa silikonski napumpanom profkom.... mislim, kontam da je večina njih bilo pomalo sick u mozak (nekom šalom prirode smo taman dospjeli u radnu skupinu s profama i ravnateljima, dok je ostatak naše generacija bio u drugoj skupini), što od toga koliko su stari, što od toga što su eto, profesori...

znam da bi ta stvar s eu klubovima bila presavršena za našu školu... ali nađi ti 20 voljnih ljudi, kada nas sve skupa ima 70! pa nemoš ih natjerat ni da daju 5 kuna za školski časopis, a ne nešto drugo....
ne znam... lako je u nekome probuditi nekakvu iskru, makar malenu, ali često od te iskre ništa... pa tako polako sve propada... kao recimo moj blog.... kao recimo sve divne ideje koje se razbijaju u komadiće kada se sretnu sa takvim ljudima koji su zalijepljeni za nešto što je samo u njihovim glavama....

toliko za danas o tome... pala sam u apatiju


there's definitely definitely definitely no logic
to human behaviour