nebuloze@nemampojma.hr

MFD, SZDSZ, HDZ, MESZ, HSS, lijevo, desno, Mesić, Gyurcsany, Sanader, Merkel, Đapić, Orban, Bush, Blair... što smo im skrivili?
na dan današnji je ozljedeđeno stotinjahk policajaca dok su vršili svoju dužnost kako gnjevan masa ne bi rastavila MTV (mađarsku televiziju) na komadiće. razlog? neki kreten, koji sebe naziva predsjednikom ne zna što do vraga priča! sad su naravno svi u govnima do grla. ma nek im bude. i onda je opet naravno kriv puk, koji se usudio pobuniti! zilijun i jedna pogreška i uvedena besmislena reforma, da ne pričam o kojekakvim izjavama. pa dobro gdje ti političari drže mozak? u novčaniku?

no, nije to samo u mađarskoj. nitko nije zadovoljan politikom!
zar su oni kreteni koji sjede u saboru i čitaju novine zaboravili za što ih dovraga plaćaju??
zar su zaboravili značenje riječi demokracija? vladavina naroda.
i što se onda toliko boje kada dođe do pobune? narod je odlučio da dragi političari ne znaju obaviti svoj posao kak treba, pa se odlučio pobuniti!

u antičkoj grčkoj je sve bilo jednostavnije. nisu se morali brinuti za kućanske poslove, jer su zato imali robove. tamo je narod mogao vladati. svi se finu skupe i dogovore se što će sljedeće. narodna skupština. i to je to. nema blesavih političara koji će zastupati "naša prava".

sad će u i hrvatskoj izbori. krasno, dobit će mo besplatne knjige, kojekakve pomoći... političari će se ulizivati gdje god stignu samo da dobiju glas više.
a kada prođe sve to?
što će nam ostati?
opet će počet srat (prostite na izrazu), opet će biti problema, i naravno mala je vjerojatnost da ostvare svoja obećanja! zašto smo ih onda izabrali?
jer smo navine budale. eto to smo.

mislim ono, zašto ne postave poštene ljude u taj prokleti sabor?
zašto da čitam u novinama kako nas kradu, kako nas jebu u zdrav mozak! (prostite na izrazu)
koje ja imam korisiti od toga, ako xy čita novine u saboru!
jesus, što ne bi dala ako bi im se za svaku psinu oduzelo od plaće! mislim da bi onda savjesnije obavljali svoj posao!

"nemoj krasti, jer vlada ne voli konkurenciju"

zar smo stvarno stigli do toga?
njima rastu plaće, kupuju aute, kuće, vile, jahte, a sve to naravno nije u njihovom vlasništu, več recimo ženinom. "jer je ona štedila za milijunsku kuću."

svi su hrabri dok im osiguranje stoji za leđima. svi su hrabri dok griju kosti u svojoj fancy kući.
no tko će po ledenoj hladnoći izaći pred gnjevnu masu?

po čemu se današnji političari razlikuju od onih koje danas preziremo, kao recimo hitler? hitler je ljude uništavao fizički, a ovi današnji nas jednostavno pokušavaju dovesti do ludila! ima neke razlike? malo. bolje je biti mrtav, nego živjeti svaki dan gledajući tuđi život na TV-u

rezultat svega?
nema rezultata...
živjela anarhija!

možda, možda da sve počnemo isponova. iznošenu i pokidanu cipelu bacimo, zar ne?
zašto ne bacimo onda i ovo sve?
smijeniti te kretene...ili uopće ne postaviti nove!

što će nam te starkelje u politici?
otkud oni znaju što je dobro za narod kada im je glavni problem čir na želucu?

danas su svi u govnima do grla. (prostite na izrazu) od pape do predsjednika.
i svi se naravno žele izvući s nekim jeftinim forama koje narod naravno večinom popuši. (prostite na izrazu)

i što nam ostaje?
ono što več i godinama; mi plaćamo za njihove pogreške.

"podjeli pa vladaj" tj "divide et impera"

zvuči komplicirano, ali u biti je jednostavno. jednostavan sistem koji se primjenjuje več od davnina. zato se ne znam složiti oko ničega, zato nama upravljaju šupljoglavi...

no, što mene to briga? još čak nisam ni punoljetna. reći će da nemam pojma. reći će da pričam gluposti. boli me briga. ja sam svoje rekla.

još uvijek mislim da nam ti ljudi nisu dali ništa dobroga. jedino ako se atomska bomba može prikazati u nekom pozitivnom svjetlu. ne vjerujem.

no, za kraj, evo jedna pjesma, i samo se malo zamislite nad onim što želi reći... i nemojte se zaboraviti oduševljeno smijati i pljeskati na kraju kada moždina pokaže koliko ima u lubanji:

Ich bin so alleine;
Einsamkeit in Ewigkeit -
Gedanken nur für mich,
Mit dem Schatten flüstere ich -
Mit dem Schatten tanze ich -
Einsam wandere ich,
Das Blut begehre ich: Totentanz.

sjena, svatko naravno ima svoju. zavisi od osvjetljenja, kolika je. vidomo ju, ne vidimo, uvijek će se vratiti. zašto se onda toliko bojimo upravo sjena? tamnih oblika koji nastaju zbog našeg tako voljenog svjetla.



znamo da je sve samo igra svjetlosti, ali ipak, nešto nam ulijeva strah u kosti. strah od nepoznatog. strah od mraka. strah da će se nešto loše dogoditi...

ljudi po principu nisu baš nešto oduševljeni tamnim stvarima. mračna ulica, noć, nestanak svjetlosti... zrak se napuni tišinom i strahom. čuju se noćne životinjice, psi laju, mačke skaču s krovova... tko se ne bi prestrašio? tko se ne bio svake sekunde okretao? tko ne bi u svakoj sjeni vidio ubojicu? tko se ne bojao čudovišta noći? tko se ne bi trgnuo i na najmanji zvuk?



u principu, sve je to u nama, taj strah, ta jeza. od davnina nam je strah bio jedan od glavnih metoda preživljavanja... zamislite da vas ganja t-rex, a vi stanete pred njega, pravite se hrabri. rezultat? postali ste večera. katkad je ipak pametnije potrčati nego izigravati junaka...

kad se samo sjetim kako sam prije sama išla kući u mraku, parkom... mislim, nije to bilo ništa opasno, selo, tko će mi išta... ali ipak. strah od noći, strah od nepoznatog. kada jedva čekaš da izađeš iz tog parka jer ne vidiš prst pred nosom... to je bilo davno...
voljela bih se nekada prošetati selom u mraku, to mi se čini zanimljivim. kada izgubiš ono za što misliš da je normalno, počinješ to stoput više cijeniti. sada mislim na svjetlost. koliko bi dali za jednu svijeću u mračnoj šumi? da morate sami samcati lutati, da jedva vidite bilo što doli mjeseca.

i onda opet sjene. ne znam, meni su zanimljive. vidiš svoju vlastitu sjenu, znaš da si to ti, no imaš drukčiji oblik, ne vidi se ništa doli konture.
katkad samo stojim i gledam sjene. što sve mogu stvoriti. od lijepog napraviti ružno, a od ružnog nešto lijepo. od nečeg što vam je dotad bilo najljepše blago, učiniti vašu najgoru noćnu moru.
sjećate se još porculanskih lutki i medvjedića koje ste voljeli sve dok se svjetlo nije ugasilo i pretvorilo mile igračke u čuvodišta noći?

čudovišta. čudovišta koja su ispod vašeg kreveta. čudovišta koja samo čekaju za zaspete kako bi vam šaputali noćno more u uho. čudovišta koja vam noću lupaju na prozor. čudovišta koja grebu zidove.

niste se nikad bojali u djetinjstvu?

kada mama i tata odu spavati, a vi ostanete sami. potpuno sami, prepušteni na mislost i nemilost vaše fantazije.

niste se nikad bojali mraka?

neistraženog prostranstva noći. kada ne znate što se skriva u dotad poznatom okolišu.



možda je to ono što nas u biti pokreće; strah. no, ne strah sam po sebi, več ona vrsta straha za koju moramo dokazati da ju možemo savladati. gdje bi bili da ne možemo savladati strah? najvjerojatnije bi još uvijek meso žvakali sirovo, ne bi otkrili ameriku i posvuda bi išli pješke. u svemu postoji određeni rizik, strah koji moramo savladati. koliko god možda mislili da nema ni trunka straha u nekome, on se uvijek skriva negdje duboko u nama.
ne moramo se bojati samo banalnih stvari, tipa recimo paukovi...ne, možemo se bojati i nekih totalno apsurdnih, recimo međuljudskih odnosa, samih ljudi.
svatko ima nešto čega se boji, to moramo priznati. netko više, netko manje, sve ovisi o samoj osobi.

kao što rekoh, sam strah nam je kao urođen, jer nam je još u davna vremena služio kao neka vrst obrane. tu funkciju obnaša i danas. strah je taj koji nam ne dopušta da šećemo mračnim ulicama. strah je taj koji nas šalje u zaklon za vrijeme nevremena. strah je onaj koji nas potiče na bijeg od pobješnjelog psa.

a onda opet, zašto se toliko bojimo sjena. bez svjetlosti nema sjene, no i najmanja svjetlost je dovoljna da napravi nekakvu sjenu. opet, u mraku ne možemo vidjeti, jer naše oko "vidi" samo svjetlost, pa su oblici što ih vidimo u mračnoj sobi opet rezultat nekog svjetla, bog zna otkud.
dakle, glavni uzrok sjena je naša voljena svjetlost kojoj uvijek tako očajnički pribjegavamo.

iskrivljeni oblici stvarnih predmeta ili bića.

kao u onom crtiću petar pan, kada njegova vlastita sjena bježi od njega, pa ju mora prišiti za stopala. koliko je aša sjena privržena? mislim, ima dosta knjiga, filmova, čega god gdje se raspravlja o samoj sjeni čovjeka. da je i ona nekakav dio nas samih. ako je dio nas samih, što nam onda ona znači? vječnog pratioca ili promatrača? nešto što nam pomaže ili nešto što nas samo promatra? možda je ovo nemoguće, apstraktno, što god, ali je li itko več pročavao sjenu? sjenu samu po sebi. mislim, postoje fizičke, matematičke što ja znam kakve definicije, ali ipak... kao pitanje smrti, znanstvenici su rekli svoje, a čovjek se nada nečem drugom. možemo li zamisliti da možemo izgubiti sjenu?
u djetinjstvu smo se igrali s njom, no kako vrijeme odmiće, sve ju više zanemarujemo.

kakav je osjećaj kada prvi puta vidiš svoju sjenu?
jednostavno stati pred zid s lampom iza leđa i gledati u lik koji si ti sam, a ipak nisi, jer si ti ono drugo... nešto kao primitivniji odraz u zrcalu... kao kada su onim afrikancima prvi put pokazali zrcalo, pa su mislili da to uopće nisu oni, več da je to neka čarolija....da ta stvar želi zarobiti njihovu dušu...

u drevnim kulturama se pridavala veča uloga sjenama općenito. položaj sunca ili mjeseca su stvarali određene sjene koje su bilo bitne, recimo za mjerenje vremena. no, mi smo moderni, nama ne trebaju sjene, jer su nam one postale jednostavno suvišne, ne cijenimo ih dovoljno...

a što ako smo i sami tek puke sjene? slabašni odraz nečeg razvijenijeg?
ne, naravno, to ne može biti, ipak smo mi mozgovi planete. to mislimo mi. nismo još otkrili kakva su pravila igre u ovom ogromnom i neistraženom svemiru. otkuda znamo da nismo tek puke lutkice na nečijem koncu?
puke sjene, čija je jedina bit biti loša imitacija vlasnika.

što onda? ako ako ako ako ako ako
što postižemo time? ništa. čak i sama spoznaja tako nečega ne bi dovela do ničega, jer bi i dalje mislili da je to nemoguće, ili ne bi mogli mijenjati stanje stvari.

uvije će mo tražiti svjetlo na kraju tunela. uvije će mo se nadati čak i ako se nemamo čemu. uvijek će mo biti ljudi, koliko god se promijenili. uvijek će nas kljucati pitanja koja smo si zadali još na samim počecima postojanja. pitanja koja će nas ili osloboditi ili dovesti u ludilo...




sjedim u sobi, gori samo jedno sjvetlo...i pišem pišem bez prestanka. promatram sjene oko sebe. čudne oblike noćnih mora i iskrivljene sjenke stvarnosti.
ne usudim se pogledati kroz prozor. ne usudim se pogledati splet sjena i mraka. ne usudim se pogledati što vjetar mašta u šumi....

od dana današnjeg službeno imam 17 godina... hm, neki bi možda bili sretni s tim, konačno su stariji za jednu godinu, još malo i bit će punoljetni....no, proglasite me luđakinjom, ali ja ne mislim tako...

kako smo stariji, tako i sve postaje sve teže! ne vidim nijednu pozitivnu stvar u činjenici da ću ta točno godinu dana imati 18. što mi to znači? moram platiti 30 kuna svaki put kada idem doktoru, mogu me strapti u zatvor i slične vesele činjenice. nekima je možda pozitiva da se legalno može kupovati alkohol i cigare... hm, to mi znači otprilike toliko kao da mi sad neko krene prepričavati biografiju neke pop zvijezdice...besmisleno, ako netko hoće kupiti cigare, to danas može i sa 15, a ne sa 18.

ne znam... svi mi čestitaju rođendan, a mislim da bi bilo prikladnije da mi kažu: "moja sućut" ili nešto u tom stilu. imam 17 godina, a ja još nemam pojma što ću raditi u ovom prokletom životu. na koji ću fax? gdje ću se zaposliti? bilo što... jednostavno ne mogu zamisliti budućnost... ne mogu zamisliti da bi recimo več za desetak godina mogla imati djece ili nešto u tom stilu... to mi se sve čini tako apstraktnim...

izabrati nešto što će mi utjecati na cijeli život...tj izabrati fakultet... ne znam ni što ću raditi sutra, kamoli gdje da se upišem! a onda opet ona sumnja da ja to ne mogu.... da sam jednostavno nesposobna za takvo što.... no, ako ništa drugo, imam još godinu i pol da razmišljam o takvim stvarima...

neki znaju što žele več u rodilištu, a ja sa 17 nemam pojma!
ne znam, kontam da će sve postajati samo teže i teže i teže i teže i teže...i onda ću na kraju možda doći do nekog cilja, i to je to... sretna ili ne, tako svejedno...

mislim da je moj glavni problem da uopće nemam nikakav jasan cilj u životu.. možda zato ne vidim poantu u cijeloj priči... da znam što hoću, da imam nešto točno zacrtano, mislim da bih dala sve da to ostvarim... a pošto ovako nema ništa, nemam se ni za što boriti.. kako glupo... htjela sam toliko toga, toliko toga sam zamislila, planirala...no, onda sam došla do zaključka da ima boljih od mene... zašto da se onda uopće trudim? kada će uvijek biti netko bolji, pametniji, vrijednij, whateva...
da i sama budem dio sive bezlične mase? ne hvala... iako kontam da me upravo to i očekuje. ne može se smisliti ništa novo, ništa revolucionarno, jer je sve več viđeno, sve več isprobano, sve več postignuto... i što onda ostaje? ništa. ama baš ništa.
živi svoj život, budi kopija imitacije, budi dio bezličnog društva i to je to....

no, opet me kljuca u glavi, opet mi ne da mira, da nije sve tako bezlično, da ima nade... ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam....
ne znam odgovore, ne znam što me čeka, ne znam što je bilo, ne znam što jest....
živim u neznanju, glave pretrpane nepotrebnim informacijama.... goethe, marija terezija, erkel.... sve je tu, ali što će mi? kakve koristi?
zgrčemo znanja u glavu, u nadi da će nam jednom to sve biti potrebno...

sve je tako lijepo, savršeno, sređeno, a ja ne vidim bit toga...
možda sam luda, možda imam neku kvrcotinu u mozgu, ne znam... stalno mi je jedan trenutak u glavi. glavna misterija. tajna postojanja. jednostavno, kraj svega - smrt. ne znam otkud ta moja opsesija, ali tu je... kao prvo i osnovno, da kažem, da takva razmišljanja nisu izazvana glazbom koju slušam ili knjigama koje čitam, te stvari su samo posljedice, dodaci tome...

sjećam se kada sam, još dok sam išla u vrtić, vidjela sijedu vlas na mami... plakala sam. zašto? jer mi je nekako ušlo u glavu da bih ju mogla izgubiti... ne znam zašto. ne znam kako, ali mi ne ulazi u glavu: zašto?

smrt je zaista okrutna stvar. kada znaš da nekog više nema, ali ipak očekuješ da če se svakoga dana vratiti, pokucati na vrata....

i koliko se ja možda šalila na račun One koju nitko ne želi, bojim se. užasno se bojim. možda čak ne toliko vlastite, koliko tuđe... možda je to normalno, ne znam. svaki dan vidim baku i djedu. svaki dan vidim njihove sijede vlasi, njihove bore... i bojim se....

nisam normalna, mislim da bih trebala na liječenje...

no dobro, dosta za danas... opet sam završila na istoj temi



vozdra i xoxo svima

(uključi dok čitaš)

vrijeme, vjetar...puni mjesec. nisam se mogla nagledati, iako sam morala čitati. ta savršena slika koju vidim s prozora svoje sobe... polja, šuma, tako daleko, a tako blizu... a što je najbitnije: nebo
veličanstveno, ogromno, prelijepo čak i za najžešće oluje! prozor gleda na istok, tako da me budi sunce, a mogu se i mjesecu pošteno nadivit.

kao da ste sjajnu kuglu stavili na prelijepi plavi baršun, a cijeli prizor upotpunjuje nekoliko još uvijek bjelkastih oblaka.

satima bih mogla gledati mjesec, zvijezde... kažu, da ako dovoljno dugo gledamo u nebo, pogotovo ljeti, da je velika vjerojatnost da će mo vidjeti zvijezdu padalicu... pa ja ju još nisam vidjela nikad za života...a tako bih željela...

ljudi su oduvijek gledali u nebo za savjet, utjehu. da, utjehu. što može biti ljepše od zvijezdanog neba? ako ništa drugo, barem na nebu ima nečeg. zvijezde će se več kad tad probiti kroz guste oblake da bi nam poslali svoju poruku "ne očajavaj, bit će sve ok"...

i sve je ok, dok mjesec ne odjene svoje crveno ruho, tako se rugajući, tako donositi nesreću...

"i sjedile su duše, svaka u svom kutku, svaka u svom paklu"
te duše nisu bile kažnjavane paklom u smislu da gore. ne, svaka je imala svoj vlastiti pakao; nisu dobili ni manje ni više nesreće, jada, tuge, patnje, nego što su je one dali drugima...
"gorile su lomače, svi su vrištali"
zamislite gledati ljudsku patnju, zamislite čuti sve te urlike, vrištanje. sveopće ludilo.
"nisam znao! nismo znali! nisam znala!"
koliko traje "čišćenje"? patnje purgatorijuma? koliko?
"ne ne ne ne, pusti me pusti me"

zašto mi? zašto duša? zašto temeljimo religiju na smrti i patnji? vjerujemo u patnju više nego u dobro... anđeli su nas napustili več davno, jer im je zabranjen silazak na zemlju. zabranjeno je ljubiti ljudske žene...

osjećaji, uspomene, koliko nam to sve znači?
na sudnji dan želimo biti sa svojom obitelji, rodbinom. isprepletenom mrežom krvi.
što nam znači patnja? zar njome moramo otkupiti odlazak u raj? što je tako sveto u boli? po čemu smo mi toliko posebni?

sve se mora vratiti u svoje probito stanje, energiju, kako bi si pomoći čestica moglo skrojiti tvar. tvar, tkiva, slojeve kože, stanice... sve se vrti u krug. iz jednostavnog razloga što mora, nema druge....



leš u zemlji jedu crvi. trune. trune kako bi "nahranio" ono odakle je potekao, zemlju. tu divnu, jedinu, neopisivu zemlju. crna, mirisna, tako krhka, tako snažna. gazimo ju, pljujemo, prljamo, a ona nam je sve.

zašto tražiti utjehu, kada nam je tako blizu? samo je treba prihvatiti, poštivati. dosad su uvijek bili tu, i bit će još neko vrijeme. naša zemlja. naše zvijezde. naši oblaci. naš vjetar. naša priroda. čarolija koja nas okružuje. čarolija kojoj su se čak i anđeli divili, a mi ju ne cijenimo dovoljno....

ps:inspirirano knjigama anne rice: memnoch the devil i goethe: patnje mladog werthera; te pjesmom, tj melodijama pjesme system of a down: spiders

još jedan početak još jednog kraja. to bi otprilike ono što bi se moglo reći općenito za sve, ali ovoga puta mislim na školsku godinu. još jednom je započela, kako bi sredinom šestog mjeseca opet završila. desetak mjeseci učenja, prijatelja, profesora, dosade, zabave, života. života. i onda se opet pitam zašto... zašto idem u školu... da bi se mogla zaposlit. a zašto bi se morala zaposliti? da bi imala novaca. a što će mi ti novci? da ordžavam sebe i po mogućnosti obitelj. i to je to. živimo po dobro proračunatom planu. sve mora biti "uobičajeno", jer ako nije tako, mi to registriramo kao neuspjeh. deprimiramo se. po mogućnosti počinimo suicid. i onda se opet vraćamo na ono famozno zašto. zašto živjeti kada je tako lako dokrajčiti tu glupu sapunicu?

no, opet sam zalutala... ne znam, koje god teme se prihvatila, uvijek se pojavi zašto i na kraju sve zavšri smrću... priznajem, bolesna sam. u mozak naravno.

danas sam vidjela plakat: "1. sajam pogrebne opreme"
mislim, ono koga bi to moglo zanimati, osim možda pokojeg penzića i mene naravno.
nije da me sad to sve onako bolesno zanima...ali ipak. taj, da ga nazovem misterij, me kljuka več otkad sam došla do zaključka da ta stvar postoji: smrt... možda je to bilo tamo negdje oko petog osnovne, možda ranije, ne znam

nije stvar u tome da ja sad nešto užasno priželjkuem umrijeti ili tako nešto. baš naprotiv. užasno se bojim. mislim, tko ne bi. nije to strah od same smrti, več strah od nepoznatog, nečeg što još nije istraženo, mjesto odakle nam nitko ne telefonira: "ej znaš, ovdje je baš ugodno sunčano, kupamo se i tak to"... no, možda još veći strah od nepoznatog, je sam strah da nema ničeg. nihil, nula, zero. da se jednostavno "ugasimo" zajedno sa svojim tijelom. da se ne dogodi ama baš ništa. samo smrt. beskrajna crnina i to je to...

no, neću opet filozofirati. zalutah u mislima na nešto dvadeseto, a htjela sam pisati o početku školske godine....

hm da, onda idem a'la klasika:
danas sam se probudila u pol šest ujutro, ošla na stanicu, šokirala se kada sam ugledala novu navalu "metalaca" i "rockera" (mislim ono)... grad opet bio krcat metalskom klinđurijom koja mi počinje ići na živce, izgleda da starim. vidjeli smo kobain klonove, punk dijete i još raznih freekova, koji se naravno ne mogu natjecati samnom

još zanimljivije: svi normalni ljudi su se pokupili kući nakon prvog sata, ali ne, moja škola je uber-super-turbo specijalna, pa smo mi odsjedili svih prokletih osam sati! i da, čak smo i učili, pisali i pitaj boga što ne.... mislim, ovo je stvarno bolesno. išla sam kući s ljudima koji su poslijepodnevna smjena!

nakon ovolike gomile korisnih informacija, malo ću vam pričati o kampu u kojem sam vam bila (znam da ludite za mojim izvješćem o toj temi). dakle, bila sam tamo 9 noći, i usput upoznala gro ljudi.

stvar koja mi se sviđa kod tih kampova je ta, da tamo svi počinju od nule. možeš biti tko ili što god poželiš, tamo te večinom nitko ne poznaje. možda si kod kuće "na lošem glasu", stalno te ogovaraju ili nešto u tom stilu, to ovdje ne igra ama baš nikakve uloge! nitko još nije ništa čuo o tebi. mislim da je to vrlo...kako da formuliram...jednostavno godi egu, duši, nazovite to kako želite. sve možete početi isponova, jednostavno, krenuti od ničega. a na vama je što će te stvoriti od tog ništavila.
tamo sam upoznala gomilu krasnih ljudi i zaista mi je drago što jesam...
deset dana bez roditelja, bez briga, pa tko ne bi bio sretan?
i nije uopće bilo onoga da se sada netko krene svađati!
jednostavno, tamo su se svi trudili da vole ili makar podnose jedni druge... da me netko pita, mislim da bih se sad odmah vratila tamo, pokupila cijelo društvo i idemo.
ta atmosfera, to je nešto neponovljivo...jednostavno je "štimala kemija", ne znam kako da to drukčije objasnim. svi su nekako na istoj valnoj duljini i svi su sretni...
iako me zadnji dan uhvatila neka depresija, ali to sad ne spada pod temu...

iako je jedan od glavnih ciljeva kampa bilo zbližavanje mladih iz zemalja europske unije i onih koji još nisu članice, cijeli kamp je imao i još jedan cilj. naime, cijela stvar se temeljila na jednoj vrsti umjetnosti. ne znam kako da vam to prevedem, ne znam da li za to uopće postoji hrvatska riječ...nema veze...

najednostavnije je da vam stavim slike, pa prosudite sami:


nevjerojatna činjenica cijele stvari, je ta da, iako možda crtate na razini petogodišnjaka, te će stvari ipak biti prelijepe, jer jednostavno ne može drukčije!

no dobro, dosta za danas, evo još nekoliko slikica (tek toliko da vas zamaram, a i nisam dugo hostala slike :p )




love ya: