nebuloze@nemampojma.hr

Ich bin so alleine;
Einsamkeit in Ewigkeit -
Gedanken nur für mich,
Mit dem Schatten flüstere ich -
Mit dem Schatten tanze ich -
Einsam wandere ich,
Das Blut begehre ich: Totentanz.

sjena, svatko naravno ima svoju. zavisi od osvjetljenja, kolika je. vidomo ju, ne vidimo, uvijek će se vratiti. zašto se onda toliko bojimo upravo sjena? tamnih oblika koji nastaju zbog našeg tako voljenog svjetla.



znamo da je sve samo igra svjetlosti, ali ipak, nešto nam ulijeva strah u kosti. strah od nepoznatog. strah od mraka. strah da će se nešto loše dogoditi...

ljudi po principu nisu baš nešto oduševljeni tamnim stvarima. mračna ulica, noć, nestanak svjetlosti... zrak se napuni tišinom i strahom. čuju se noćne životinjice, psi laju, mačke skaču s krovova... tko se ne bi prestrašio? tko se ne bio svake sekunde okretao? tko ne bi u svakoj sjeni vidio ubojicu? tko se ne bojao čudovišta noći? tko se ne bi trgnuo i na najmanji zvuk?



u principu, sve je to u nama, taj strah, ta jeza. od davnina nam je strah bio jedan od glavnih metoda preživljavanja... zamislite da vas ganja t-rex, a vi stanete pred njega, pravite se hrabri. rezultat? postali ste večera. katkad je ipak pametnije potrčati nego izigravati junaka...

kad se samo sjetim kako sam prije sama išla kući u mraku, parkom... mislim, nije to bilo ništa opasno, selo, tko će mi išta... ali ipak. strah od noći, strah od nepoznatog. kada jedva čekaš da izađeš iz tog parka jer ne vidiš prst pred nosom... to je bilo davno...
voljela bih se nekada prošetati selom u mraku, to mi se čini zanimljivim. kada izgubiš ono za što misliš da je normalno, počinješ to stoput više cijeniti. sada mislim na svjetlost. koliko bi dali za jednu svijeću u mračnoj šumi? da morate sami samcati lutati, da jedva vidite bilo što doli mjeseca.

i onda opet sjene. ne znam, meni su zanimljive. vidiš svoju vlastitu sjenu, znaš da si to ti, no imaš drukčiji oblik, ne vidi se ništa doli konture.
katkad samo stojim i gledam sjene. što sve mogu stvoriti. od lijepog napraviti ružno, a od ružnog nešto lijepo. od nečeg što vam je dotad bilo najljepše blago, učiniti vašu najgoru noćnu moru.
sjećate se još porculanskih lutki i medvjedića koje ste voljeli sve dok se svjetlo nije ugasilo i pretvorilo mile igračke u čuvodišta noći?

čudovišta. čudovišta koja su ispod vašeg kreveta. čudovišta koja samo čekaju za zaspete kako bi vam šaputali noćno more u uho. čudovišta koja vam noću lupaju na prozor. čudovišta koja grebu zidove.

niste se nikad bojali u djetinjstvu?

kada mama i tata odu spavati, a vi ostanete sami. potpuno sami, prepušteni na mislost i nemilost vaše fantazije.

niste se nikad bojali mraka?

neistraženog prostranstva noći. kada ne znate što se skriva u dotad poznatom okolišu.



možda je to ono što nas u biti pokreće; strah. no, ne strah sam po sebi, več ona vrsta straha za koju moramo dokazati da ju možemo savladati. gdje bi bili da ne možemo savladati strah? najvjerojatnije bi još uvijek meso žvakali sirovo, ne bi otkrili ameriku i posvuda bi išli pješke. u svemu postoji određeni rizik, strah koji moramo savladati. koliko god možda mislili da nema ni trunka straha u nekome, on se uvijek skriva negdje duboko u nama.
ne moramo se bojati samo banalnih stvari, tipa recimo paukovi...ne, možemo se bojati i nekih totalno apsurdnih, recimo međuljudskih odnosa, samih ljudi.
svatko ima nešto čega se boji, to moramo priznati. netko više, netko manje, sve ovisi o samoj osobi.

kao što rekoh, sam strah nam je kao urođen, jer nam je još u davna vremena služio kao neka vrst obrane. tu funkciju obnaša i danas. strah je taj koji nam ne dopušta da šećemo mračnim ulicama. strah je taj koji nas šalje u zaklon za vrijeme nevremena. strah je onaj koji nas potiče na bijeg od pobješnjelog psa.

a onda opet, zašto se toliko bojimo sjena. bez svjetlosti nema sjene, no i najmanja svjetlost je dovoljna da napravi nekakvu sjenu. opet, u mraku ne možemo vidjeti, jer naše oko "vidi" samo svjetlost, pa su oblici što ih vidimo u mračnoj sobi opet rezultat nekog svjetla, bog zna otkud.
dakle, glavni uzrok sjena je naša voljena svjetlost kojoj uvijek tako očajnički pribjegavamo.

iskrivljeni oblici stvarnih predmeta ili bića.

kao u onom crtiću petar pan, kada njegova vlastita sjena bježi od njega, pa ju mora prišiti za stopala. koliko je aša sjena privržena? mislim, ima dosta knjiga, filmova, čega god gdje se raspravlja o samoj sjeni čovjeka. da je i ona nekakav dio nas samih. ako je dio nas samih, što nam onda ona znači? vječnog pratioca ili promatrača? nešto što nam pomaže ili nešto što nas samo promatra? možda je ovo nemoguće, apstraktno, što god, ali je li itko več pročavao sjenu? sjenu samu po sebi. mislim, postoje fizičke, matematičke što ja znam kakve definicije, ali ipak... kao pitanje smrti, znanstvenici su rekli svoje, a čovjek se nada nečem drugom. možemo li zamisliti da možemo izgubiti sjenu?
u djetinjstvu smo se igrali s njom, no kako vrijeme odmiće, sve ju više zanemarujemo.

kakav je osjećaj kada prvi puta vidiš svoju sjenu?
jednostavno stati pred zid s lampom iza leđa i gledati u lik koji si ti sam, a ipak nisi, jer si ti ono drugo... nešto kao primitivniji odraz u zrcalu... kao kada su onim afrikancima prvi put pokazali zrcalo, pa su mislili da to uopće nisu oni, več da je to neka čarolija....da ta stvar želi zarobiti njihovu dušu...

u drevnim kulturama se pridavala veča uloga sjenama općenito. položaj sunca ili mjeseca su stvarali određene sjene koje su bilo bitne, recimo za mjerenje vremena. no, mi smo moderni, nama ne trebaju sjene, jer su nam one postale jednostavno suvišne, ne cijenimo ih dovoljno...

a što ako smo i sami tek puke sjene? slabašni odraz nečeg razvijenijeg?
ne, naravno, to ne može biti, ipak smo mi mozgovi planete. to mislimo mi. nismo još otkrili kakva su pravila igre u ovom ogromnom i neistraženom svemiru. otkuda znamo da nismo tek puke lutkice na nečijem koncu?
puke sjene, čija je jedina bit biti loša imitacija vlasnika.

što onda? ako ako ako ako ako ako
što postižemo time? ništa. čak i sama spoznaja tako nečega ne bi dovela do ničega, jer bi i dalje mislili da je to nemoguće, ili ne bi mogli mijenjati stanje stvari.

uvije će mo tražiti svjetlo na kraju tunela. uvije će mo se nadati čak i ako se nemamo čemu. uvijek će mo biti ljudi, koliko god se promijenili. uvijek će nas kljucati pitanja koja smo si zadali još na samim počecima postojanja. pitanja koja će nas ili osloboditi ili dovesti u ludilo...




sjedim u sobi, gori samo jedno sjvetlo...i pišem pišem bez prestanka. promatram sjene oko sebe. čudne oblike noćnih mora i iskrivljene sjenke stvarnosti.
ne usudim se pogledati kroz prozor. ne usudim se pogledati splet sjena i mraka. ne usudim se pogledati što vjetar mašta u šumi....