nebuloze@nemampojma.hr

još jedan početak još jednog kraja. to bi otprilike ono što bi se moglo reći općenito za sve, ali ovoga puta mislim na školsku godinu. još jednom je započela, kako bi sredinom šestog mjeseca opet završila. desetak mjeseci učenja, prijatelja, profesora, dosade, zabave, života. života. i onda se opet pitam zašto... zašto idem u školu... da bi se mogla zaposlit. a zašto bi se morala zaposliti? da bi imala novaca. a što će mi ti novci? da ordžavam sebe i po mogućnosti obitelj. i to je to. živimo po dobro proračunatom planu. sve mora biti "uobičajeno", jer ako nije tako, mi to registriramo kao neuspjeh. deprimiramo se. po mogućnosti počinimo suicid. i onda se opet vraćamo na ono famozno zašto. zašto živjeti kada je tako lako dokrajčiti tu glupu sapunicu?

no, opet sam zalutala... ne znam, koje god teme se prihvatila, uvijek se pojavi zašto i na kraju sve zavšri smrću... priznajem, bolesna sam. u mozak naravno.

danas sam vidjela plakat: "1. sajam pogrebne opreme"
mislim, ono koga bi to moglo zanimati, osim možda pokojeg penzića i mene naravno.
nije da me sad to sve onako bolesno zanima...ali ipak. taj, da ga nazovem misterij, me kljuka več otkad sam došla do zaključka da ta stvar postoji: smrt... možda je to bilo tamo negdje oko petog osnovne, možda ranije, ne znam

nije stvar u tome da ja sad nešto užasno priželjkuem umrijeti ili tako nešto. baš naprotiv. užasno se bojim. mislim, tko ne bi. nije to strah od same smrti, več strah od nepoznatog, nečeg što još nije istraženo, mjesto odakle nam nitko ne telefonira: "ej znaš, ovdje je baš ugodno sunčano, kupamo se i tak to"... no, možda još veći strah od nepoznatog, je sam strah da nema ničeg. nihil, nula, zero. da se jednostavno "ugasimo" zajedno sa svojim tijelom. da se ne dogodi ama baš ništa. samo smrt. beskrajna crnina i to je to...

no, neću opet filozofirati. zalutah u mislima na nešto dvadeseto, a htjela sam pisati o početku školske godine....

hm da, onda idem a'la klasika:
danas sam se probudila u pol šest ujutro, ošla na stanicu, šokirala se kada sam ugledala novu navalu "metalaca" i "rockera" (mislim ono)... grad opet bio krcat metalskom klinđurijom koja mi počinje ići na živce, izgleda da starim. vidjeli smo kobain klonove, punk dijete i još raznih freekova, koji se naravno ne mogu natjecati samnom

još zanimljivije: svi normalni ljudi su se pokupili kući nakon prvog sata, ali ne, moja škola je uber-super-turbo specijalna, pa smo mi odsjedili svih prokletih osam sati! i da, čak smo i učili, pisali i pitaj boga što ne.... mislim, ovo je stvarno bolesno. išla sam kući s ljudima koji su poslijepodnevna smjena!

nakon ovolike gomile korisnih informacija, malo ću vam pričati o kampu u kojem sam vam bila (znam da ludite za mojim izvješćem o toj temi). dakle, bila sam tamo 9 noći, i usput upoznala gro ljudi.

stvar koja mi se sviđa kod tih kampova je ta, da tamo svi počinju od nule. možeš biti tko ili što god poželiš, tamo te večinom nitko ne poznaje. možda si kod kuće "na lošem glasu", stalno te ogovaraju ili nešto u tom stilu, to ovdje ne igra ama baš nikakve uloge! nitko još nije ništa čuo o tebi. mislim da je to vrlo...kako da formuliram...jednostavno godi egu, duši, nazovite to kako želite. sve možete početi isponova, jednostavno, krenuti od ničega. a na vama je što će te stvoriti od tog ništavila.
tamo sam upoznala gomilu krasnih ljudi i zaista mi je drago što jesam...
deset dana bez roditelja, bez briga, pa tko ne bi bio sretan?
i nije uopće bilo onoga da se sada netko krene svađati!
jednostavno, tamo su se svi trudili da vole ili makar podnose jedni druge... da me netko pita, mislim da bih se sad odmah vratila tamo, pokupila cijelo društvo i idemo.
ta atmosfera, to je nešto neponovljivo...jednostavno je "štimala kemija", ne znam kako da to drukčije objasnim. svi su nekako na istoj valnoj duljini i svi su sretni...
iako me zadnji dan uhvatila neka depresija, ali to sad ne spada pod temu...

iako je jedan od glavnih ciljeva kampa bilo zbližavanje mladih iz zemalja europske unije i onih koji još nisu članice, cijeli kamp je imao i još jedan cilj. naime, cijela stvar se temeljila na jednoj vrsti umjetnosti. ne znam kako da vam to prevedem, ne znam da li za to uopće postoji hrvatska riječ...nema veze...

najednostavnije je da vam stavim slike, pa prosudite sami:


nevjerojatna činjenica cijele stvari, je ta da, iako možda crtate na razini petogodišnjaka, te će stvari ipak biti prelijepe, jer jednostavno ne može drukčije!

no dobro, dosta za danas, evo još nekoliko slikica (tek toliko da vas zamaram, a i nisam dugo hostala slike :p )




love ya: