nebuloze@nemampojma.hr

od dana današnjeg službeno imam 17 godina... hm, neki bi možda bili sretni s tim, konačno su stariji za jednu godinu, još malo i bit će punoljetni....no, proglasite me luđakinjom, ali ja ne mislim tako...

kako smo stariji, tako i sve postaje sve teže! ne vidim nijednu pozitivnu stvar u činjenici da ću ta točno godinu dana imati 18. što mi to znači? moram platiti 30 kuna svaki put kada idem doktoru, mogu me strapti u zatvor i slične vesele činjenice. nekima je možda pozitiva da se legalno može kupovati alkohol i cigare... hm, to mi znači otprilike toliko kao da mi sad neko krene prepričavati biografiju neke pop zvijezdice...besmisleno, ako netko hoće kupiti cigare, to danas može i sa 15, a ne sa 18.

ne znam... svi mi čestitaju rođendan, a mislim da bi bilo prikladnije da mi kažu: "moja sućut" ili nešto u tom stilu. imam 17 godina, a ja još nemam pojma što ću raditi u ovom prokletom životu. na koji ću fax? gdje ću se zaposliti? bilo što... jednostavno ne mogu zamisliti budućnost... ne mogu zamisliti da bi recimo več za desetak godina mogla imati djece ili nešto u tom stilu... to mi se sve čini tako apstraktnim...

izabrati nešto što će mi utjecati na cijeli život...tj izabrati fakultet... ne znam ni što ću raditi sutra, kamoli gdje da se upišem! a onda opet ona sumnja da ja to ne mogu.... da sam jednostavno nesposobna za takvo što.... no, ako ništa drugo, imam još godinu i pol da razmišljam o takvim stvarima...

neki znaju što žele več u rodilištu, a ja sa 17 nemam pojma!
ne znam, kontam da će sve postajati samo teže i teže i teže i teže i teže...i onda ću na kraju možda doći do nekog cilja, i to je to... sretna ili ne, tako svejedno...

mislim da je moj glavni problem da uopće nemam nikakav jasan cilj u životu.. možda zato ne vidim poantu u cijeloj priči... da znam što hoću, da imam nešto točno zacrtano, mislim da bih dala sve da to ostvarim... a pošto ovako nema ništa, nemam se ni za što boriti.. kako glupo... htjela sam toliko toga, toliko toga sam zamislila, planirala...no, onda sam došla do zaključka da ima boljih od mene... zašto da se onda uopće trudim? kada će uvijek biti netko bolji, pametniji, vrijednij, whateva...
da i sama budem dio sive bezlične mase? ne hvala... iako kontam da me upravo to i očekuje. ne može se smisliti ništa novo, ništa revolucionarno, jer je sve več viđeno, sve več isprobano, sve več postignuto... i što onda ostaje? ništa. ama baš ništa.
živi svoj život, budi kopija imitacije, budi dio bezličnog društva i to je to....

no, opet me kljuca u glavi, opet mi ne da mira, da nije sve tako bezlično, da ima nade... ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam, ne znam....
ne znam odgovore, ne znam što me čeka, ne znam što je bilo, ne znam što jest....
živim u neznanju, glave pretrpane nepotrebnim informacijama.... goethe, marija terezija, erkel.... sve je tu, ali što će mi? kakve koristi?
zgrčemo znanja u glavu, u nadi da će nam jednom to sve biti potrebno...

sve je tako lijepo, savršeno, sređeno, a ja ne vidim bit toga...
možda sam luda, možda imam neku kvrcotinu u mozgu, ne znam... stalno mi je jedan trenutak u glavi. glavna misterija. tajna postojanja. jednostavno, kraj svega - smrt. ne znam otkud ta moja opsesija, ali tu je... kao prvo i osnovno, da kažem, da takva razmišljanja nisu izazvana glazbom koju slušam ili knjigama koje čitam, te stvari su samo posljedice, dodaci tome...

sjećam se kada sam, još dok sam išla u vrtić, vidjela sijedu vlas na mami... plakala sam. zašto? jer mi je nekako ušlo u glavu da bih ju mogla izgubiti... ne znam zašto. ne znam kako, ali mi ne ulazi u glavu: zašto?

smrt je zaista okrutna stvar. kada znaš da nekog više nema, ali ipak očekuješ da če se svakoga dana vratiti, pokucati na vrata....

i koliko se ja možda šalila na račun One koju nitko ne želi, bojim se. užasno se bojim. možda čak ne toliko vlastite, koliko tuđe... možda je to normalno, ne znam. svaki dan vidim baku i djedu. svaki dan vidim njihove sijede vlasi, njihove bore... i bojim se....

nisam normalna, mislim da bih trebala na liječenje...

no dobro, dosta za danas... opet sam završila na istoj temi



vozdra i xoxo svima