|
''Volim te'',tiho je šaputala u jastuk .Zašto mu ne može to reći? Boji se da će je poniziti? Popljuvati? Uništiti njezine snove? Da, upravo tako .Nema hrabrosti da mu kaže.
-Voli ga- Što je uopće ljubav? Patnja? Razočaranje? Za nju je. Prava ljubav? Za nju nepoznati pojam. Samo ga može gledati, gledati i maštati. Jer, on, on je niti ne zamjećuje..Zašto?
Sve što može jest nadati se i živjeti za dan kada će ga vidjeti. Taj njegov hod, izgled, miris koji joj poškaklja nosnice svaki put kada je blizu njega. Ona to obožava, obožava njega, a on, opet, drugu. Još jedan razlog: boji se da bi njezini osjećaji mogli uništiti ono što imaju-prijateljstvo koje njoj puno znači, a opet, u drugu ruku, tako bi rado osjetila njegove ruke oko sebe, njegove usne na svojima..Jednostavno se sklupčati u njegovu zagrljaju. O tome može samo sanjati. Po tko zna koji put opet je legla sa suzama u očima, sa neizmjernom tugom u srcu zbog neuzvraćene ljubavi. On bi joj se samo nasmijao u facu da zna o čemu uopće misli.
Jutra su joj bila muka. Morala se ustajati i odlaziti u školu, gledati sva ta sretna lica, slušati frendice kako veselo pričaju...Smijala se, da, bila je nasmiješena i vedra. Ali iznutra, iznutra se raspadala. Na sitne komadiće. Vraćala bi se doma i zatvarala u sobu i provodila vrijeme s najboljim prijateljima: olovkom i komadom papira. Ispisivala je svoje osjećaje, misli, patnju i bol koju je osjećala za njega. Njegove bi poruke čuvala mjesecima dok nešto u njoj ne pukne i sve ih pobriše. Nije znala što da osjeća. Bijes? Tugu? Što??
Obožavala je njegove šale ,izjave..Svaki razgovor s njim bio joj je nešto posebno. Nije uopće bio važno o čemu pričaju. Nikad joj nije govorio o svojoj djevojci, ali znala je da je ima. Znala je. A ta cura, ni ne zna da je to što ima tako vrijedno. Jako vrijedno. Imala je frendicu koja joj je uvijek govorila da izađe iz tog svijeta mašte, da prestane sliniti za njim. Ali nije joj ti tako lako. Ipak bi svaki put kada ga vidi njeno srce zaigralo i morala se nasmiješiti, a kada bi otišao ostajala je ona praznina. Praznina koje se nije mogla riješiti. Ta je bol bila slatka i gorka u isto vrijeme. Zar puno traži? Ne. Samo ljubav. To je previše?
Jednog je dana bili su zajedno vani s društvom. Ti trenuci s njim..Za nju neopisivo. Svaki njegov pokret, riječ upućena njoj. Uživala je u tome.
Sjedili su na klupi u parku i razgovarali. Valjala je takve gluposti…Uh..Ali dala mu je do znanja da joj se sviđa. Valjda je shvatio.
Taj razgovor..Bio je pušiona. Zar je bila tako patetična? Zar on stvarno ništa ne kuži?
Pa koliko očita mora biti. Zar mu treba reći:
''Hej, ti se meni sviđaš otkad sam te prvi put ugledala.'' ??
Ili je skužio pa se pravi glup? Ma tko će ga shvatiti uopće? Nije joj ni važno. Vratila se kući nakon tog izlaska zbilja žalosna. Pred njim je bila ok, spontana, nasmijana. A u glavi je vrtjela svoj film. Znala je pisati priče..Ljubavne priče koje nije dala nikome da pročita. Njene maštarije i želje. Da ih barem on zna. Ili je to loša ideja? Kako bi se to odrazilo na njihov odnos?
Ponekad joj se činilo da i se i on barem malo zanima za nju. Barem trunčicu. Ali očito se prevarila. Nikad nije bila voljena. Samo je voljela. Uvijek nesretno. Uvijek je ona bila ta u suzama. Ali koja svrha toga svega? Zašto ga ne može izbaciti iz glave? Toliko ga voli? Ne može bez njega?
Mjesecima bi razbijala glavu s glupim pitanjima. Otkada ga je upoznala, do dana današnjega ga voli. A on..Kao da ga je briga za nju. Tako neprestano..Mučila je samu sebe. Nije to više mogla podnositi. Odlučila mu je sve reći. Nazvala ga je i rekla da se nađu u parku. Došla je prva. Sjela je na klupu i čekala ga. Vidjela je njegov obris kako joj prilazi. Prišao joj je i sjeo do nje. Samo ga je pogledala u te njegove tamne oči i rekla:
''Volim te. Otkad sam te prvi puta ugledala. Ne mogu prestati misliti na tebe..''
Samo ju je gledao. Spustio je pogled i odvratio:
''Žao mi je, volim i ja tebe, ali ne na taj način. Ja imam curu i volim je..Između nas ne može biti ništa više od prijateljstva.''
Odsjekle su joj se noge, nije baš to očekivala. Prije zagrljaj i tople riječi. Možda čak i poljubac.
''Dobro, morala sam ti reći''.protisnula je jedva.
Okrenula se i otišla. Polako je hodala prema kući. Čemu sve to? Suze su se same spuštale niz obraze, no nije marila. Cijeli joj se svijet raspao .Sve se rasulo na komadiće. A ona je padala…Nije osjećala tlo pod nogama. Nije osjećala ama baš ništa. Ono srce u njoj bilo je razbijeno na komade i to milijun malih komadića .
Došla je kući i ušla u svoju sobu….Sjela je na krevet i zurila u strop. Život bez njega? Bez njegovih dodira i poljubaca? Bez mirisa njegove kose? Bez mogućnosti da prođe prstima kroz nju? Takav život nema smisla..Uopće..Odlučila ga je prekinuti. Čemu sva ta farsa? Odšetala je do svog noćnog ormarića i izvadila žilet. Ta sjajna srebrna oštrica…Presijavao je na onom slabom svjetlu u njenoj sobi. Vratila se na krevet i sjela. Podigla je žilet i gledala ga. Sve dok joj suze nisu zamutile pogled, dok se nije pretvorio u srebrnakastu mrlju. Padale su po njenoj majici, klizile do poda i tamo se razbijale. Ima li hrabrosti za ovo? Ma naravno..bolje mrtva nego sama…Spustila ga je na svoju ruku. Hladio ju je. Pojačala je pritisak i zarila ga u kožu..Topla krv klizila joj je niz ruku…To je napravila još nekoliko puta..Sve dok nije osjetila kako slabi…Legla je na krevet a sve što je vidjela bilo je lice osobe koju je obožavala.
ovo možete pročitati a i ne morate!
|
